dobro da je samo noz nesto

                         Kestenijada u H. Kostajnici 2010.




     Šta sve slavimo i obilježavamo? Berbu malina, jagoda, žetvu, berbu grožđa.... sazrijevanje pitomih kestena. Svaka manifestacija ima svoj značaj u mjestu gdje se slavi i obilježava. Ljudima izmjeni kolotečinu života, živne ih, udahne nekakve pozitivne promjene, okupi rodbinu, prijatelje, poznanike, bolje se pojede, više popije...

     Prisustvovali ste, vjerujem, mnogim manifestacijama, možda i ovoj, ali za one koji ne znaju za ovu manifestaciju ili neće nikada biti na njoj, posvećujem ove retke i fotografije.





     Rijeka Una, prolazeći svojom kotlinom razdvaja dva grada, dvije Kostajnice, Bosansku, sa svoje desne i Hrvatsku sa svoje lijeve strane vodotoka.








     Na lijevoj strani rijeke u Hrvatskoj Kostajnici održava se ovih dana velika manifestacija pod nazivom Kestenijada. Oko grada na brežuljcima iznikle su velike šume pitomoga kestena, u narodu još zvanoga i kostanje,  zbog kojega i grad dobi ime.









     Manifestacija traje nekoliko dana i jako je dobro posjećena u sve te dane, Ljudi iz svih krajeva zemlje i zemalja okruženja dolaze ovamo da se provesele, posjete rodbinu i prijatelje, ali i da se nauživaju kojekakvih delicija napravljenih od plodova pitomoga kestena...

---

Spojene poruke: 10 Oktobar 2010, 21:12:06

---

     Pored specijaliteta od kestena nudile su se i rukotvorine od metala, drveta, kojekakvi novi tvornički i ini proizvodi, predmeti koji spadaju na takve manifestacije, ali i oni kojima nije mjesto na takvim okupljalištima...

















     Iz mnogobrojnih šatora orila se muzika, žamor i pjesma ljudi, vijorio se dim, širio miris pečenja i raznoga pića ...

---

Spojene poruke: 10 Oktobar 2010, 22:12:53

---

     Mada je rat odavno završio, mnogi se objekti obnovili, još uvijek se na nekima objektima i te kako vide tragovi rata i pustoši koje je on donio. Slike tih objekata nisu narušile dobru i veselu atmosferu manifestacije.












     Za razliku od prošle godine kada se manifestacija održavala i u Bosanskoj Kostajnici, ove godine ona ostade pusta, bez sadržaja, osim što su terase kafića bile prepune izletnika iz RH.








     Obilazeći i  Bosansku Kostajnicu, nisam odolio mirisu ćevapa. Pronašao sam i jelenka da ugođaj bude ljepši.






     Po starom dobrom običaju, otišli smo i na Tekiju da se napijemo vode, jer  po legendi samoga mjesta "Tko se jednom na Tekiji vode napije, uvijek ostade u Kostajnici".





     Legenda neznam da li je tačna, ali je činjenica da neki mali dio mene uvijek je uz Kostajnicu, da li zbog Tekije, rijeke Une ili prelijepe prirode, to neznam, ali naslućujem da je i zbog jednoga i zbog drugoga i trećega, a tko zna možda i zbog još nečega čega nisam ni sam svjestan.

Tekija ima sirom Bosne u svakom gradicu ..ali nisu sve ocuvane ..po nasem bi bilo to..Cesma.. ili? ..koji je nas pravi naziv ..pojilo izvor ili?..

pomalo ti zavidim...mozda jednom i budem imao vremena u zivotu pa obidjem sva ta mjesta 

                                         Drvo iz djetinjstva



      Kao djecak volio sam se cesto u igri penjati na drvo. Ovladao sam raznim "tehnikama" penjanja po deblu, po granama ili prelascima sa jednoga na drugo drvo. Na drvo smo se penjali ako smo htjeli konzumirati njegove plodove ili plodove drugoga drveta cije su se grane uplele sa ovim drvetom na koje smo odlazili jer nam je lakše bilo doci sa prvog, do plodova drugoga drveta. Na drvo smo se penjali da se sakrijemo od drugih, penjali smo se da "ojacamo" zajedništvo družina koje smo stvarali, penjali se kada smo veseli, ali i kada smo tužni. Imali smo cak i svoje omiljeno drvo gdje bi se najugodnije osjecali, drvo na kojem smo kucicu gradili. Nismo ga voljeli jedino kada bi drvetom dobijali preko stražnjica ako smo pretjerali u nestašlucima ili normama koje su roditelji odredili kao nepovredive.

     Uz drvece me veže puno lijepih uspomena, doživljaja, zgoda i nezgoda iz djetinjstva. Mnoge sam potisnuo u sebe i gotovo bi ih zaboravio da nedavno ne vidjeh ovo drvo...





     Nekada se nalazilo na samom rubu šume iznad dna travnate doline. Sa njega se pružao neometani vidik na dolinu, a ujedno je bilo "uraslo" u rub šume tako da je bilo gotovo neprimjetno. Na tim terenima lovci su imali svoje lovište i oni zamjetiše dominantni položaj drveta u odnosu na okolinu. Iskoristiše ga kao lovacku ceku, izgradiše na njemu malu kucicu, pa kako se radi o odraslim ljudima koji se ne mogu više tek tako popeti na drvo, sagradiše i ljestve da se lakše popenju na drvo. Odatle su budno motrili na nailazak životinja kojih na Papuckim šumovitim obroncima ima puno.

     Drvo im je dugo služilo, sve dok nije donešena odluka da se od doline ne napravi jezero. Raskrcilo se okolno drvece, sagradila brana, voda ispunila dolinu. Ali drvo sa lovackom cekom nitko nije dirao. Voda je narasla i poplavila dio stabla drveta i okolinu oko njega.

     A onda ga otkrila djeca.





     Sadašnji položaj drveta idealan je za djecu. "Infrastrukturu" koju naciniše lovci za sebe, djeca prenamjeni za svoje "potrebe". Kako nije daleko od obale, a voda oko njega nije preduboka iskoristiše ga za skakaonicu. Ljeti ,za vrijeme kada je otvorena sezona kupanja u jezeru, drvo je puno djece. Penju se na njega, veru po ogoljelim granama, a kada se dovedu u položaj koji su željeli, skacu sa njega u vodu. Pritome se okolo širi cika radosne djece, žamor i nadvikivanje onih na obali i ovih koji su u vodi. Nikada življe i dinamicnije oko drveta nego sada.

     Višak vode koja oplahuje drvo i natapa njegovo korijenje uzrokovalo je sušenjem drveta."Umrlo" je baš sada kada je najpotrebnije, kada mu se najviše raduju, kada pricinjava najviše radosti. Njegovo deblo još ce se održati jedno vrijeme, a onda ce i ono pomalo posustati.

     Gledajuci ga obasjana jutarnjim suncem podsjetilo me na sva "moja" drveca na koja sam se penjao u djetinjstvu, na zgode i nezgode proživljene na njima. Mnoga su još u životu, ali mnogih nema. Ostaše samo uspomene o njima. Baš kao što ce današnjoj djeci ovo drvo ostati u neizbrisivim uspomenama, vezati ih za vrijeme djetinjstva i bezbrižnosti, a neko drugo drvo podstakniti ce u njima uspomenu na davna vremena njihova djetinjstva.

     Ja ga ovdje sretoh...





     ... a gdje ce te vi sresti neko "svoje" drvo koje ce vas podsjeti na vremena kratkih hlaca, oguljenih koljena i izgrebanih ruku?

Predivna prica, koja bar na trenutak vraca u detinjstvo 

Stvarno lepa priča, i mene je vratila u detinjstvo, i podsetila na moje drvo, koje nažalost više ne postoji, kao ni dvorište u kojem sam prohodao i proveo najlepše trenutke detinjstva, sada je tu nažalost zgrada okružena betonom, al valjda je to uvek tako, napredak odnosi sve pred sobom ko bujica, ostaju samo uspomene...

                                 Pocetak i kraj rijeke Bosne



    Rijetko možemo ploveci doseci izvor rijeke. Da bi do njega došli moramo dugo hodati, savladivati strmine, izlagati se fizickim naporima, ali i ponekad, doživjeti ga i kao izletište dosegavši ga u laganoj, ugodnoj šetnji.





    Svaki izvor je lijep na svoj nacin. Što se manje uplitao covjek u njegov izgled, to je ljepši. Neki izvori su pod zaštitom države i ništa se na njemu i oko njega ne smije mijenjati, a neki na žalost bivaju "ugnjetavani" ljudskom glupošcu i nemarom.









    Posjetio sam jedan izvor koji bi trebalo cuvati "kao zjenicu oka svoga", ali na žalost ne cuva se baš tako. To je izvor ili kako mu je ime, Vrelo Bosne, odnosno pocetak rijeke Bosne.

---

Spojene poruke: 14 Oktobar 2010, 07:00:24

---

    Smjestio se na kraju sarajevske kotline, kod mjesta Ilidža, u samom podnožju planine Igman na 500 metara nadmorske visine.








    U biti to je puno manjih izvora koji pri izviranju sacinjavaju nekoliko jezeraca medusobno spojenih i bogatih vodom.





    Izmedu jezeraca postoje lijepo uredene staze za šetnju, te nekoliko ugostiteljskih lokala sa terasama. Karakteristika tih lokala je da nemaju svoj sanitarni cvor, vec postoji nekoliko kabina koje bi trebali biti kemijski WC-i, ali kada se napune, jednostavno se sadržaj izlije u vodu izvora, upotrebu placate, a po upotrebi vlasnik kabine jednostavno kantom zahvati vodu iz izvora i ispere ga.








    O nekakvoj brizi za okoliš nema ni pomena. Da bi napravili "atrakciju" ubace u vodu nekoliko sanduka piva i sokova i to nude posjetiocima u stilu "prirodno ohladeno" što izaziva zgražanje posjetioca ekološkog pogleda na svijet. Sve u svemu veoma lijep prirodni lokalitet kojeg covjek svojim nemarom i bahatošcu nagrduje i devastira.






Cijeli taj lokalitet je ograden povisokom ogradom tako da u njega možete uci samo na ulaz gdje placate ulazninu i parking. S vanjske strane postoji asvaltirana ravna cesta zmedu drvoreda kojom krstare kocije,a koje možete iznajmiti i provozati se do Ilidže i nazad. Vožnju placate samo u jednom smjeru, odnosno nema povratne karte.






    Iza sklopa tih jezeraca formira se tok rijeke koja veselo žuboreci otice u kotlinu na svoj put dug 273 km prolazeci kroz više gradova centralne Bosne. Nakon toga puta kod Bosanskog Šamca ulijeva se u rijeku Savu.





    Život me odveo na izvor (Vrelo) rijeke Bosne, putevi kojima sam prolazio bili su uz rijeku tako da sam je dobrim djelom vidio i divio joj se. Kada bih našao nekoga tko je poznaje želio bih je s njim proci jer je predivna. Postoji i opasnih mjesta pa bi to trebala biti osoba koja je poznaje.








Takoder sam plovio kod njenoga ušca, sjecajuci se tada slike mjesta njenog nastanka, slika rijecnog toka i njene živahnosti u njemu i nekako mi nije u oko legla slika njene mirnoce kojom prepušta svoj tok rijeci Savi.Pokušat cu vam pokazati samo pocetak i kraj ove predivne rijeke.... Sredinu otkrijte sami...

Bosna kod Bosanskog Samca prije usca u Savu ..do Save 300m

                                    Rijecno djecje kupalište



    Poznavaoci rijeka i mora znaju da postoje velike razlike kada se kupamo u moru, rijeci, jezeru ili obicnoj bari. Cak ni ne postoji puno razlika izmedu kupanja u mirnom jezeru i bari, jer je voda stajaca, jedino nam pristup dolaska do vode može biti lakši ili teži, a i razlike izmedu dubina jezera i bare mogu se osjetiti po temperaturi vode ispod površine vode pa prema dnu.

    Kupanje u moru olakšava slana voda u kojoj manje energije trošimo da bi se održali na površini vode, lakše po njoj plivamo, a bistrina mora daje nam sigurnost koju nemamo u mutnoj vodi. Ako se kupamo u podrucju gdje nisu izražene morske struje onda nas voda jedva primjetno nosi na ovu ili onu stranu.

    Medutim kupanje na rijekama je složeno sa više poteškoca. Rijeke su prevrtljve, odnose i donose materijal tako da tamo gdje smo se prošle godine lijepo kupali, ove godine može biti plicina ili mjesto snažnog vrtloženja vode, što može i da bude opasno za kupace. Brzina protoka vode u rijeci je prepreka koju moramo savladavati ako želimo plivati na mjestu ili uzvodno. Ako je rijeka malo brža njena brzina nas može odnijeti u predjele gdje se ne bi željeli kupati, ili predjele koji mogu biti i opasni za plivaca.

    Medutim šta s neplivacima na rijeci. pogotovu onima malima koji jedva i hodaju obalom rijeke, a o plivanju još gotovo ništa ne znaju. S njima moramo biti oprezni, uvijek nam moraju biti u vidokrugu, uvijek pod paskom, a pogotovu ako idu u vodu koja tece i koja ih može vrlo lako ponijeti.

    Skitajuci rijekama uocio sam kod Metlike na rijeci Kupi jedno zanimljivo kupalište za malu djecu. Ustvari to je jedna plutajuca platforma sa ogradom i dnom od dasaka. Sa strane te platforme ucvršcena su limena burad i podešena da dno platforme uranja u vodu do koljena odrasla covjeka. Burad je održavaju u plovnome stanju a dubina unutar nje je konstantna bez obzira na visinu rijecnoga vodostaja. Ograda sprecava da voda ponese djecu izvan platforme, a prilaz sa obale do nje je napravljen mosticim koji je pregiban teko da prati podizanje i spuštanje platforme kada rijeka raste ili opada.





     Vrlo jednostavno, ali nadasve korisno riješenje kako približiti kupanje maloj djeci u rijeci, a da su sigurna i zašticena. Najveca nagrada za ucinjeni trud i napor da se sagradi takvo kupalište je vesela cika i vika razdragane djece koju možete cuti na daleko.

Rashladi i osvjezi u pravo vrijeme ..za djecu prava uzivancija ..

                                                Nedumica



     Ljudi koji me poznaju, koji povremeno saznaju gdje plovim i koji moju plovidbu, zgode i nezgode s nje citaju na ovome forumu ili razgledavaju fotografije koje sam objavio na Panoramio photosu, cesto se pitaju i ostaju u nedumici zašto sam mahom na rijekama. Pitanje zar mi more nije lijepo samo im se namece. Uvjeravaju me da je more najljepše...





     ... da uz more život cvijeta, da je iz mora sav život i potekao i da nema ljepšega mjesta na svijetu od mora i morskih obala. More nas opušta, snagu nam daje, na moru mogu upoznati puno razlicitih ljudi, sklopiti razna prijateljstva....





     ... namecu mi razlicita svoja gledišta o pozitivnim stranama mora, a kroz negativne strane rijeka pokazuju svoj strah od rijeka, od vode koja slobodno tece koritom koje je sama sebi stvorila i prilagodila za sebe...





     .... pri tome nece priznati da se boje rijeka, vode koja tece, virova koji šume, slapova koji žubore. Nece priznati svoju fobiju prema vodi koja se ne da ukrotiti, prema vodi koja svoju cud neskriveno pokazuje svima, vodi koja svaki neoprez kažnjava, ponekad i tragicno za one koji je podcijene.

     Još mi namecu i cistocu mora, zraka uz more, obale i vode...





     Pažljivo ih slušam u izlaganju argumenata za more,a protiv rijeka. Pustim ih da nadugacko i naširoko razvezu svoju teoriju, a kada se umore u svojim izlaganjima postavljam im jednostavno pitanje: "Kada su i gdje zadnji puta bili na rijeci i koliko su vremena uz nju proveli?"





     Pitam ih i da li su ikada ušli u podrucje gorskih rijeka. Da li su slušali "pjevanje" rijeke kada protice kroz kanjone, gledali prirodu koja se odražavala o površinu rijeke kao u zrcalu, vidjeli bistrinu i cistocu rijeka, osjetili mir i spokoj koji te rijeke donose...





     ... pokušavao sam im docarati šta su rijeke, kolika neiscrpna ljepota postoji u njima i oko njih, koliko su one u stvari pitome iako proticu kroz divlje krajeve, koliko ima cari u tome što si osamljen dok si na takvim rijekama, koliko pozitivno djeluju na organizam covjeka, koliko snage ubrizgaju u nas dok smo na njima...





     Unatoc svemu trudu da im pokažem lijepu stranu rijeka, da prikažem da se rijeke mogu dostojno usporedivati sa morem, da imaju svojih cari koje more nema, ali i da ono ima cari koje rijeke nemaju, da treba voljeti i more i rijeke i prirodu uopšte, ne vjerujem da sam u tome uspio. Mišljenja sam da su i dalje u nedumici. Uvijek ce i ostati, osim ako ne upoznaju rijeke i shvate njihovu ljepotu unatoc njihovim hirovima i u vrijeme kada smo ubjedeni da su krotke i pitome. Moraju prici rijekama, potisnuti svoje strahove od rijeka, otvoriti sva osjetila i pustiti da rijeke udu u njih. Tada ce me shvatiti. Tada ce nestati nedumice u njima zašto rijeke, pored mora.

More je jedno ..samo na kratko ..u godini ..mozda svega 15 dana da sastavim ..a na rijeki bi proveo zivot ....

                                         Momci sa Tikvare





     Da na samom uvodu u ovu pricu upotrije.im zgodne i simpaticne rijeci iz vjecne pjesme naše pjevacice Lepe Lukic: "Do Tikvare dva putica vode na dve strane ..."

     Za Tikvaru pored Backe Palanke, vjerujem da gotovo nema osobe koja nije cula. Za one koji to ipak nisu evo im prilike da je i vide, ali i nešta saznaju o njoj.

     Tikvara je prelijepo uvjetno receno jezerce spojeno kanalima sa Dunavom. Do nje vode dva puta. Jedan vodeni i jedan kopneni, cestovni iz grada Backa Palanka. Vas cu povesti vodenim putem do nje, jer će vas više doći cestom, a taj put je nautičarima nezanimljiv.





     Uzvodno od mosta što spaja Ilok sa Hrvatske i Backu Palanku sa Srpske strane Dunava na oko kilometar ima "prolaz" kojime se može uci u Tikvaru.





     Od Dunava je razdvaja uski prostor nasipane i pošumljene zemlje koja je ujedno i obala Dunava s jedne, ali i obala same Tikvare s druge strane. Na tome prostoru pogodnom za kampovanje uvijek se za toplih dana mogu vidjeti ljubitelji prirode, vode i rijeke kako provode virjeme vrzmajuci se pored šatora.





     Ako vas sreca posluži tu ce vladati lijepa tišina i mir, ali kako idete sa mnom s desne strane neki objesni kamper dao si je toliko prava da je preglasno puštao novokompovane narodnjake terorizirajuci sve oko sebe na uhomet glazbom koju mnogi baš i ne favoriziraju. No zanemarimo ga i kroz prolaz uplovimo u Tikvaru ...





     Prolaskom kroz prolaz najednom vam se otvara širina pogleda na veliku vodenu površinu koju ne ocekujete, ako tu stižete prvi puta.





     Krenimo s lijeva na desno. U lijevom djelu Tikvare nalaze se prelijepi splavovi gdje za slobodnoga vremena borave njihovi vlasnici sa porodicama uživajuci u miru (pod pretpostavkom da nisu prisiljeni slušati novokomponovane narodnjake kojima ih netko protiv njihove volje terorizira)





     Nezna se koji splav je ljepši. Namjena im je svima da posluže kao kuce za odmor na samoj vodi...





     Ali ako sa mnom plovite izmedu tih splavova budite uvjereni da ce te dobro proci. Starog ljubitelja rijeka i ljudi oko rijeka jednostavno svi osjete u svojoj okolini i požele s njime popiti po picence, razmjeniti po koju pricicu, a dalje ovisi o vremenu, odnosno o planovima šta i kako dalje ...





     No plovimo još malo i divimo se videnim prizorima. Naselje splavova vrijedi pažljivije razgledati. Tko zna kada ce nam se opet pružiti prilika da ga razgledamo ...

---

Spojene poruke: 16 Oktobar 2010, 21:16:29

---

     I kako vam rekoh malo prije, staroga rijekoplovca osjetiše momci sa jednoga od splavova. Pobudio im je radoznalost i pozvaše ga na picence. Takav poziv u mojem shvacanju rijeka i ljudi na i oko njih se ne odbija...





     Pristadoh uz njihov splav, predstavih se tko sam i odakle putujem te gdje mislim dalje putovati, predstaviše se oni meni i razgovor pode kao da smo stari znanci koji se poznajemo odvajkada ...





     Od njih saznadoh da su iz Backe Palanke, da ovdje provode svaki slobodan trenutak svoga vremena, ponekad sami ali vecim djelom i sa svojom porodicom, da vole prirodu, cuvaju je i pomalo srastaju sa njome ...





    Danas imaju namjeru da nešta potope u kotlic, ispod nega da zapale vatru, dodaju zacine, pa kako ispadne. U ishod svojega kuharskoga poduhvata ne sumnjaju.








     Gledao sam ih uz predobru rakijicu, koju mi utociše nekoliko puta jer kako rekoše praznu cašu niti mušice ne vole ...





     Od mene su culi da sam ucesnik Dunavske regate TID 2010. Ponudili su mi da ostanem sa njima, mada mi rekoše da se bolje jelo sprema za nas regataše - ovcetina u kupusu. Znajuci ekipu kuhara koja to jelo pripravlja imaju u planu navecer navratiti na ovcetinu, jer je nezaboravna.

     Njihovu ponudu sam odbio jer sam imao nekakve obaveze prema organizatorima regate. Popih još jednu i oprostih se od njih.





     Usput me jedan od njih pretekao motornim camcom kojime je otišao po ostatak ekipe koja im es poslije pridružila.





     Momci su me zaista iznenadili svojim srdacnim docekom, pozivom da im se pridružim kao i nespontanim razgovorom koji smo vodili. Stoga mi je bilo veoma drago kada sam ih vidio navecer da se se pridružili nama regatašima...





      ... a što se tice njihove tvrdnje da je ovcetina sa kupusom odlicna, složio bih se sa njima i potvrdio da je ne samo odlicna vec izvrsna. Tako dobru nisam nikada jeo.

     Eto da ste bili zaista sa mnom i vama bi ova ovcetina izvrsna bila . Ovako eto, malo vas približih Tikvari koju mnogi poznajete, a ja je zadržah u vrlo ugodnom sjecanju ...

Predivno ..
a Ovcetinu i Kupus sada bih i ja za rucak mogao..