svaka čast onom ko prespava u ovoj vikendici.... 

mislim da ima najaci pogled na Dunav,al da bi prespavo u njoj

tu se moze desiti da kad zaspi vise se i neprobudi ...svaka mu cast ..ali za mene to 

                                Jutro u Tišini Kaptolskoj




    Na samom početku Jula mjeseca 2007. godine, zaveslam kanu iz Zagreba prema Beogradu. Za put si ostavih 10-tak dana,  + - 1 dan sa predviđenim dnevnim putem od oko 70 - tak kilometara. Vrijeme prvoga dana idealno. Lijep sunčani nedjeljni dan, gotovo bez oblaka na nebu. Lagano veslajući prelazim kilometre riječnoga toka.





    Podne je davno iza mene, sjenke drveća su se izdužile, hlad prekriva gotovo cijelu vodenu površinu rijeke. Pogled na sat mi kazuje da je vrijeme da polako počnem tražiti pogodno mjesto gdje ću postaviti logor za noćivanje. Dolazim i do skele kod mjesta Tišina Kaptolska.





    Poznajem ovaj dio rijeke jer sam već preveslao taj dio  puta i znam da kod skele postoji lijepo mjesto za postavljanje šatora, a isto tako i za sigurno vezivanje kanua.

    Nisam se predomišljao. Prođoh skelu, pristadoh uz obalu, upoznah skelara sa kojime popih po koju čašicu vina koje sam imao, postavih šator, večerah i jedno vrijeme sjedeći uz vodu osluškivao sam praćkanje riba u vodi i tihu pjesmu laganih virova koji su se povremeno stvarali u vodi. Kreket žaba iz okoline bio je gotovo zaglušujući. Kada me komarci "pronađoše" uputih se spavati.

    A ujutro ...





    ..... jutro me "počastilo" prekrasnim izlaskom sunca, mirom vodene površine rijeke, osjećajem kako se život oko mene budi. Probudio sam se svjež i odmoran, bez traga jučerašnjega umora.





    Nakon doručka koji si napravih, spakovah svoje stvari i uplovih u jutarnju maglicu koja se podizala tik iznad vodene površine dajući poseban čar ranojutarnjoj plovidbi rijekom.





                                           

koji je to lijep osjecaj pored vode se probuditi ...

                                      Nulti kilometar


    "Nulti kilometar" - za neke je pocetak kraceg ili dužeg puta. Prvi korak još neiskoracen, a ipak uracunat u put. Trenutak kada smo pošli na put, a još nismo zakoracili. Puni smo osjecaja i pokušavamo vec na samom pocetku spoznati kakav ce nam biti put, predvidjeti šta nas na njemu ocekuje i prisjetiti se svih metoda kojima cemo otkloniti poteškoce na putu. To vrijedi za nas, ljude. A šta je sa rijekama.

    Rijecni "nulti kilometar" oznacava kraj jedne rijeke. Kraj njenog toka, žubora, pokazivanje snage, kraj njenoga imena. Neki ce reci smrt, ali nije tako. Rijeka ne umire. Njen kraj je ujedno i transformirani pocetak necega drugoga. Ona prelazi u život necega drugoga, bilo da je to druga rijeka, jezero ili more. Njena voda, snaga, njen tok postaje voda, snaga i tok necega drugoga.

    Kakve se tu sile sudaraju ponekad nismo ni svjesni. Neke osjecamo, a puno ih prolazi nama nezapaženo. Da li je nezapaženo ili smo ih zapazili , a nismo ih svjesno registrirali.

    Ploveci raznim rijekama cesto sam dolazio do "nultog kilometra" mnogih vecih i manjih rijeka. Ponekad sam prošao a da ih nisam niti zapazio. Najviše emocija doživio sam na "nultom kilometru" rijeke Save, odnosno na ušcu Save u Dunav.
Dva puta sam doplovio do toga mjesta. Prvi puta putovao sam šest i pol dana prvo Dravom, a onda Dunavom, a drugi puta nakon deset dana plovidbe rijekom Savom došao sam do toga mjesta.

    Na pocetku svake plovidbe mislio sam kako cu radostan biti na kraju. U teškim trenucima plovidbe tješio sam se kakvu cu radost na kraju puta imati. A dolaskom na "nulti kilometar" uhvatila me nekakva praznina a u njoj i žalost što mi se put završava. Nekako bih najradije nastavio dalje pa kuda me put odvede. Izašavši na obalu steglo bi mi se grlo i jedva da bih mogao disati, a kamo li govoriti. A i oci bi mi se malo zasuzile. Neznam zašto je to tako, ali uvijek kada se uputim na višednevni put rijekama na pocetku puta racunam na radost na kraju, a kada dodem na kraj nekako se tome ne radujem, nekako sam prazan.

    A "nulti kilometar" uvijek ostaje nulti kilometar. Evo ga na rijeci Savi....




















                                                             

Tačno se vidi da je neka naša reke, pogledajte to smeće  I naravno nikome ne pada na pamet da to očisti, Kako dajemo reci tako će nam se i vraćati 

                                      Viša prirodna sila




     Kakve nas sve nedace u prirodi mogu zadesiti. Od brzih promjena vremenskih prilika, susreta sa stanovnicima prirode sa kojima bi najradije susret ostavili za neke "bolje dane", gubljenje orjentacije gdje se nalazimo, pa sve do zadovoljenja kojekakvih potreba koje osjecamo.

     Još ako iskoristimo boravak u prirodi da bi se dobro okrijepili icem i picem eto ti nove nevolje na pomoli. a o takvoj jednoj je ovdje rijec.





     Sa prijateljem sam se uputio na "krstarenje" kanuom po nabujaloj rijeki Lonji. Rijeki koja tiho tece kroz široke šume i polja izmedu Bilogore i rijeke Save. Vrijeme nam je bilo naklonjeno, dan suncan i ugodno topao. Ponesli smo sa sobom i nešto da brke omastimo, ali i da ih ne ostavimo suhe na ovome predivnom danu.





     Najprije smo jedno vrijeme plovili, pa na pogodnome mjestu zastali da malo pojedemo, otvorili smo bocu dobroga domacega vina (Made in Slovenija) koje dobih na poklon, pomješali vino sa vodom i prepustili se okusima. Nakon jela i okrepe nastavismo putovanje.





     Kako rekoh rijeka je nabujala, preplavila i dio šume i ne može se baš na svakome mjestu izaci iz kanua na obalu, što zbog raslinja, što zbog strme obale, a najviše zbog blata koje je obilato na rubu vode i obale.

     Doduše nismo niti imali neke prijeke potrebe da izlazimo iz kanua, a niti smo se osvrtali na tu cinjenicu otežanoga izlaska iz kanua na obalu. Nismo sve dok...

     Ispijeni gemišti uciniše svoje. Organizam ih "preradi", ali treba izbaciti iz sebe tu "preradenu" tekucinu. Samo lako je reci ali kako uciniti. Ako se ispravi i ustane u kanuu da obavi potrebno, mogao bi prevrnuti kanu i obojica završiti u hladnoj rijeci, ili bi sam mogao ispasti iz kanua. Ta solucija otpade. Probasmo na par mjesta i ne mogasmo izaci, a potreba je sve veca.

     Spas nam se ukazao kod jedne dašcare koju si netko sagradio kako bi imao krov na glavom dok je u prirodi. Dodosmo do nje i ne mogasmo izaci zbog blata. Ali iz vode viri nekakva ploca na stupu. Probasmo je klimati i utvrdismo da je vrlo cvrsta i nepomicna.





      Bila je malo preblizu ogradi terase, ali prijatelj, u nuždi spretan kao vjeverica, nije se na to osvrtao. Sila zakon mjenja, kako rekoše naši stari. Pope se on na tu ploci iz kanua, sigurno i spretno tako da bi mu i vjeverica pozavidjela na spretnosti.





     Ispita najprije cvrstocu ograde da ne bi popustila u odsutnome trenutku, a on završio lednim padom u vodu, ispita i cvrstocu podloge na kojoju se popeo ....   




     ... a dalje je sve bila rutina uvježbana toliko puta ponovljenim pokretima u životu.





                                                     

flasa sa sirim grlom je zakon ...kako bih ja rekao ...za manje probleme ...

pa plastična flaša uvek može nožem da se proširi  izruči u vodu,propere i spremna za novo pražnjenje špricera 

ma ostro je to zex  ...bojim se  ... ipak je "on" u pitanju  ...

Kurjak, mi smo već polako u godinama i ta stvarčica ionako ima sve manje posla

                                        Dabrovi zubi



   
     "Imaš zube jake kao dabar". Više puta sam cuo tu uzrecicu. Shvacao sam iz nje da dabar ima nekakve zdrave i jake zube, ali kakve nisam dugo, dugo imao tacnu predodžbu. Poslije sam u crtanim filmovima gledao kako pregrizu drvo kao od šale, ali to su crtici. Za stvarnost nisam znao






     Dabrove sam prvi puta vidio u Zološkom vrtu i izgledali su mi simpaticni, bezopasni, umiljati i veoma druželjubljivi, vidio sam im i zube ali nisam nikada o njima posebno razmišljao da imaju odredenu cvrstocu i jacinu. S druge strane to je ipak Zoološki vrt u kojem je sve umjetno napravljeno ne bi li na malome prostoru oponašalo prirodu i prirodne uvjete gdje žive životinje.





     Prvi puta u prirodi susreo sam dabra ploveci rijekom Odrom. Cak sam mu se lagano sa leda približio na 2 do 3 metra udaljenosti prije nego je zaronio i više ga nisam vidio. Prvi susret sa njim je bio prožet velikim nabojem emocija s moje strane. Posjecujuci cešce rijeku Odru i ploveci njome cešce sam i susretao dabrove, ali nisam baš vidao "djela njihovih zubi".





     Ploveci rijekom Murom prišao sam blizu jednoj dabrovskoj nastambi u rukavcu nedaleko glavnoga toka rijeke. Nastambu mi je pokazao prijatelj koji je cesto u prirodi sa svojom foto tehnikom gdje cesto "lovi" prizore u prirodi od kojih poslije, kada ih se gleda, zastaje dah. Oko te nastambe napravio je puno efektnih fotografija iz dabrove svakidašnjice.





     Neki dan sam otišao doruckovati u prirodu rijecnoga toka rijeke Lonje. Prvi puta sam tada plovio rijekom Lonjom. Za lagane plovidbe najednom mi pažnju privukoše nagrižena stabla, kao i stabla koja su oborena u vodu griženjem oko debla. U prvi mah nisam shvatio o cemu se radi.





      Tek nakon par sekundi mi iskrsnuše pred ocima prizori iz crtanih filmova u kojima dabar na ovakav nacin obara stabla. Prišao sam bliže i dobro razgledao tragove na stablima koji su ostali od dabrovih zuba. Fascinantno. Ti zubi su ostavili takve tragove kao da je stablo dlijetom tesano. Oglobani komadi debla razasuti uokolo bili su debljine i po nekoliko milimetara, širine nekoliko centimetara i dužine koja je prelazila i desetak centimetara.





     Gledajuci ih tek sam tada shvatio pravo znacenje izrecice sa pocetka ove pricice. Zaista dabar ima jake, izdržljive i zdrave zube kada može tako obarati stabla cija debljina prelazi i 30 - tak centimetara. Gotovo nevjerojatno kako je priroda postavila stvari u svoj svojoj širini.

     Zadivljen videnim gledao sam da se što prije udaljim sa toga mjesta ne ostavljajuci svojega traga kako bi dabar i dalje mogao na tome terenu neometan odradivati svoj zapoceti posao i smatrati ga svojom teritorijom na kojoj je on ipak "Gazda", sa velikim slovom G.





                                            

zubi dosta znace u zivotu ...

Zanemario sam Ovu Olimpovu temu, i sada sam pročitao i pogledao svih 15 stranica, nemam riječi, sličan kanu imam i ja, umirovljen je, volim provesti noć na vodi, tada imam vremena za sebe i pecanje.
Da sam znao, kad ste bili u Županji, da se sretnemo pa da donesem hladnog pivca........
Samo tako nastavi............