Nekad i sad

Započeo calypso2, 11 Jun 2011, 10:38:09

prethodna tema - sledeća tema

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

calypso2

Evo nove price od mene, nadam se da ce vam se svideti... :smiley:


Ponedeljak!
Zašto niko nije smislio /kao za siroti avgust/  prefix – glupi , pošto on uvek označava da počinje radna Nedelja, a prošao vikend...
Petak je zaista poseban dan , pošto imam posao da obično odredim sam radno vreme,pa petkom mogu da zbrišem ranije , a onda najslađe popodne u  sedmici, onda lepa subota , nedelja , ali samo do predveče, pošto tada već počinjem da   mislim na taj udarni dan...a ne može ni da se spava na brodu...
Zašto ovo pišem?
E pa u subotu sam otišao na regatno druženje sa većim brojem dobrih ljudi do Belegiških ada. To je teren moje mladosti , u blizini su Stari Banovci...
Pošto mi je lepša i jača polovina ostala sa decom kuci i u terminu za porodđaj vratio sam se za svaki slučaj uveče za Zemun, prespavao na brodu , uz nekoliko ustajanja da pijem vodu... hmmmm...pitam se zašto...?
U nedelju ujutru mi zvoni tel. – ljubavi  danas plovim i ja sa tobom za Belegiš, jednostavno ne mogu da izdržim!
Čekaj a termin za porođaj, a to što pada kiša, a što vodimo i naše dvoje dece...
Nisam je to pitao -a mogao sam,  znam je, odustala bi i bila bi tužna, a i ja sa njom.
Odluka je pala iz sigurnosnih mera vodimo i taštu! Ona je lekar, mada nema veze sa akušerstvom, ali uliva nam neko samopouzdanje.
Tašti objasnjavamo nas pametni plani i ispitujemo njeno znanje o porođajima ,njoj ništa nije jasno-nije ni nama !
Proveli smo fenomenalan dan, lepo druženje, a kada bih to opisivao bilo bi potrebno više od desetak strana... Vraćamo se kući, sve je prošlo dobro!
I dolazimo do tog ponedeljka sa početka priče, ali ovaj ponedeljak je jedini za tolerisanje u celoj godini - ovaj je neradan i zove se 02.05.20011.
Toaletu završavam kući, posto izgledam kao da sam spavao u akomulatoru, a doručkovaću, naravno na brodu.
Ma nisam ni kafu skuvao i otvorio tendu a u 10.55 zvoni telefon.
Ljubavi, e pa čestitam postao si tata po treći put! Dobio si sina!
Sreća , suze, komšije u marini čestitaju i sipaju se prva pića da se nazdravi.
Cela nedelja mi prolazi kao u snoviđenju, ali i kao za inat imam posla u firmi preko glave, pa mi se čini  da svi drugi slave više od mene.... Ali dolazi i čuveni petak!
Vodim ćerku Lanu na pecanje! Mlađi sin Vuk i najmlađi Luka ostaju sa mamom i bakama.
E sad gde i šta pecati, a ne razočarati dete? Šta moze da bude zanimljivo da joj drži pažnju, pošto ćemo biti ceo dan na vodi!? 
Jedino razumno rešenje je- plovak! Kupujemo mamce ,crviće i gliste, prihranu i idemo na marinu gde nam je brod. Kako sam ponosan na nju, sama meša prihranu  i stavlja mamce bez fuj i bljak!
Pecamo sunčice, bandare, peševe /da prostite popin k.../ i po koja bodorkica.
Ma lepo je, srce nam je puno!
Posle par sati pecanja pravimo roštilj i ručamo na brodu!
Popodnevna dremka, pa čim se Lana probudila nastavljamo sa pecanjem!
E sada je već bolje, radi lepa babuška i hvatamo nekoliko većih komada!
To je to! Još ona dvojica mladjih da malo porastu pa će i oni sa nama!
Znam, nije to više ono vreme kada sam i sam bio pelcovan pecanjem i rekom.
Ono vreme kada sam sa dedom koji me je čuvao, živeo u kuci u Starim Banovcima na 200m od Dunava, kada je obala bila drugačija i dublja /o čistoći da ne govorimo/.
Ujutru  je bilo dovoljno da uzmam štap i dva Mepssa leptira, jedan žuti i jedan sedefasti. Trknem do Dunava na pola sata-sat, ma bez ulova nije bilo šanse da se vratim. Dobro, nisu to bile kapitalke, nego manje štuke, ali meni i dedi za doručak dosta!
Jedino su mi malo smetale kosti, ali mi je deda otkrio da on, one sitne kosti guta, što sam i ja poceo da činim i evo do dan-danas mi nije ništa.
Deda je pecao ozbiljnije, bio je čovek starog kova, ozbiljan, prek , pravičan, nije nikada pokazivao emocije, o zagrljaju ili poljupcu da ni ne govorimo!!!
Ali svakog trenutka sam znao i osećao koliko me voli!  To je bilo nešto vise od reči!
Kada idemo na pecanje (mada je znao da ode sam) išli smo zajedno, ali smo pecali -odvojeno. Ja sam oduvek voleo varalicu, što je dedi bilo ne pojmljivo!?
Pecanje je dubinka! I to dve vrste ribe- šaran i som. Dobro, bila je tu i po neka lepa štuka i smuđ, ali samo dosli greškom, na somovski mamac.
Za kedere zna se– čerenac!
A kada smo kod mamaca, toliki mi je strah ostao iz detinjstva od rovaca , da ni dan danas ne smem da ih uzmem u ruku! Rovci su se tada kao i većina mamaca hvatali svojeručno, pa me deda naplaši /pošto sam oh džarao štapom u kanti/, gde na onaj njihov užasni izgled- kao još i jakooo ujedaju, ...I eto meni značke za ceo život.
Sarana je pecao uvek na kukuruz za mamac i prihranu, nekad ga je kuvao, nekada kiselio i ko zna sta jos!
A da ih je pecao- pecao ih je! I to kakve!
Mada , bio sam mali , a tada mi je sve bilo veliko, pa ne mogu da ocenim koliki su bili zaista. O fotografisanju nije ni razmisljao!
Ribu je nosio kući , a i dan danas pamtim kako mi je objasnio da ukoliko šaranu stavi vatu sa rakijom na usta i škrge i umota ga u mokru krpu kako može da živi u rancu čitav dan. Nikada to nisam proverio...
Za soma je mamčio debele gliste, kedere, babuškice, pijavice i već spomenute- rovce. Obavezno je pratio vodostaj, vreme, sećam se onih prognoza na radiju, prvo na srpskom, pa na ruskom...Pa kada čuje da je voda kako treba već kod Apatina,  deda uzme štapove i na vodu!
A štapovi Šekspirovi braonkasto-zlatni  i Dam kvik mašinice, crne, starinske!
Ne znam koji su bili modeli i karakteristike, najiloni /oko 0.50/ ,sistemi, ali što je bilo za soma- to je i za šarana, a radilo je itekako!
Iskreno, nije mi štapove   davao , mada, nikada mi to nije rekao lično, ali sam ja smatrao da ne smem da ih diram. Nekako sam ih uvek posmatrao sa poštovanjem  i divljenjem.
Ni kasnije nisam saznao ništa o njima, pošto ih ukradoše lopurde iz garaže...e koliko ne znaju šta su ukrali...jedino se nadam da ih je neko kupio na Buvljaku i da je prepoznao šta drži u ruci ,da možda i sada pecaju.
Ja sam varaličario štuke po ceo dan i znao sam da uhvatim i po tridesetak dnevno, isprobavajući sve od varalica što mi je dolazilo pod ruku, dok je deda sedeo mirno, sa obaveznim vinjakom u rancu i Super filterom u uglu usana / ne znam ga bez cigare/ zagledan u vrhove štapova , a možda i negde u daljinu...
Jedino je taj dedin mir mogao  da pokvari prolazak tadašnje Bele ladje ili Amura - ruskih brodova koji su nekim inženjerskim-deplasmanskim čudom podizali tolike talase , da je verovatno hrana za šarana sa dna Dunava završavala na susednoj obali! Tada bi uz gunđanje kao skupljao štapove, ali ih nikada nije skupio, kao da je mislio da ga oni sa broda gledaju, pa da će imati više razumevanja drugi put.
Nikada nije pecao iz čamca! Imali smo klasičan ribarski čun, ali samo da se prebacimo do druge obale ili do nekog dedinog mesta.
Ali pokisao je deda na onoj prvoj Černobiljskoj kisi, kaže - radila riba pa  nije hteo da ustane od štapova. I posle dve godine više ništa nije bilo kao nekada.
Kolike sada šarane i somove  lovi...da mi je znati? 
Koliko mi sada ne dostaje...da mu je znati!


Zemun 09.05.2011
Marko Korica
Calypso 2





Goran Dubravac

Marko  :tongue:

Predivna priča!

Deda je tu priču znao i ranije i ponosan je na tebe. smiley033

calypso2

Hvala, drago mi je da vam se dopala  :cheesy: smiley033

Vladimir

Podseti me na moje detinjstvo i dedu koji me je prvi put odveo na pecanje...
Zbogom Kikindo...

calypso2


svetišaran

majstore, svaka čast...

Hail to the Holly Carp...

calypso2


Teme sličnog naslova (10)