MORSKI VUKOVI > Ribolov na moru...

Ribe priobalja

(1/1)

riba ribi grize rep:
'Ajmo malo razmjenit znanje o ribama koje se nalaze uz obalu.

Knez




Babica


luka14:
to su ribe koje ce uglavnom pocetnici hvatat :cheesy: :cheesy:

riba ribi grize rep:
Crneji (chromis chromis) stvaraju velika jata po cijeloj našoj obali. Crneja je naravno najlakše prepoznati po svojoj crnoj boji te brojnim jatima koja se kreću od površine pa sve do dna. Iako se na njemu zapazi crna boja, boja crneja je tamno kestenastasa zlatnim i srebrnkastim sjajem. Mladi crneji također lako upadnu u oko po svojoj izrazito kričavo modroj boji koja lako upadne u oči, ti mladi plavi crneji su veličine do centimetra ili dva. U većini podvodnih serijala najbrojnija je riba koja se snima a lako zapne u kadar i kada se snimaju druge situacije u moru u kojima crneji ne igraju glavnu ulogu. Isto tako je i slučaj sa cijelom njegovom obitelji pomacentridae koja igra glavnu ulogu u filmovima koraljnih mora.

Crneji se smatraju ukusnijom ribom na južnim otocima u kojima se godinama solio i lovio vršama i potegačama. Iako je sitnog rasta i bogat kostima crnej zaista ima poseban okus, a pržen je sličan trlji koja je kod mnogih ljudi među najukusnijim ribama. Najukusniji su crneji koji se uhvate netom prije mrijesta koji se odvija početkom ljeta. Svaki mužjak crneja odredi komad kamena koji će mu biti teritorij za mrijest i čisti ga da bude što prikladniji za polaganje jajašaca. Kraj svog teritorija pokušavaju privući ženke svojim pokretima. Ženke će položiti jajašca te će ih mužjak čuvati dok se ne izlegu larve. Najčešće žive na kamenitim područjima od 2 do 40 metara dubine, a većinu dana provode plutajući okrenuti prema morskoj struji koja im donosi planktonsku hranu. Na prvi znak opasnosti cijelo jato se zaputi prema dnu. Crnej se često nađe na meniju velikih morskih grabežljivaca.


Pirka(Serranus scriba) drugi je predstavnik ove podobitelji, koja je specifična po tome da su čisti dvospolci - sadrže i muške i ženske reproduktivne organe (hermafroditizam), te mogu razviti samooplodnju. Poznata je kao iznimno grabežljivi predator koji se hrani sitnim račićima i ribom, a pogotovo je žestoka na gavune, pa nije rijetkost da se hitro zaleti s dna prema površini i zgrabi srebrnu ribicu koja nije ni shvatila što se dogodilo. Tako se često ulovi i na panulu namijenjenu plavoj ribi. Drži se gotovo svih tipova obala gdje u blizini ima mjesta za zavlačenje. Osim u obalnom pojasu, česta je i u poljima posidonije na dubinama od 15-30 metara, gdje poprima crvenkastiju boju i time se ponešto razlikuje od obalnih pirki. Iako su obično odbacivane od strane iskusnijih lovaca, dogodi se da narastu i nešto više od pola kilograma, što je svakako trofej. Oko njenog mesa vlada dosta podijeljeno mišljenje, dok jedni tvrde da je vrlo ukusna i cijenjena, drugi će reći da je dračava i neprivlačna. Sigurno je jedno od najboljih "pomagala" za lov hobotnice u podvodnom ribolovu, jer je pojava dviju ili više pirki na jednom mjestu gotovo pouzdan znak da je u blizini kamuflirana hobotnica. Prepoznatljiva je po ljubičasto-smeđe-crvenkastoj boji, intenzivnoj plavkasto-ljubičastoj fleki kružnog oblika na stomaku i žutom repu.


Najradije bih počeo jednom od najvećih vrsta, s kojom su se mnogi kao djeca susretali, a i danas se često ulovi udicom ili je ugledamo prilikom ronjenja. Upravo tu vrstu najčešće zovemo imenom čitavog roda, Babica ili Slingura (P). Naraste do 30 centimetara duljine, obitava na dubinama do tridesetak metara, no ipak kao i ostale slingure preferira plići obalni pojas. Nastanjuje sve tipove obala na kojima može pronaći skrovište, a najčešće se zadržava u blizini ljudskih otpadaka. Brojna je i u lukama koje su bogate otpacima, što joj dobro dođu i kao hrana. Ulovljena babica prilično je nezgodna zbog svojih snažnih čeljusti, kojima može ozbiljno ugristi, pa ukoliko je skidate s udice morat ćete to napraviti pažljivo. Iznimno je sluzava i klizava (poput jegulje) i bježi iz ruke, a ugriz bi mogao biti vrlo bolan. Mlađi primjerci ove vrste žive u samom plićaku, zajedno s ostalim sitnim vrstama babica među algama, dok se odrasle drže nešto dublje. Boje su čokoladno smeđe, s tamnim prugama duž tijela, te mnogo sitnijih detalja po tijelu raznih boja. Iznad očiju vidljiva su razgranata kožna ticala, slična onima kakve imaju škarpine (Scorpaenidae).


Kada bi govorili o prosječnoj vrsti slingure po svim karakteristikama, onda bi to bila Slingurica jelenka (Parablennius incognitus), koja objedinjuje osobine gotovo svih ostalih babica. Tijelo joj je smeđkasto s prugama, mrljicama i pjegicama, ženke imaju bijeli trbuh a mužjaci nešto tamniji. Također imaju kožna ticala iznad očiju, žive u plićaku bogatom algama i rupicama u kojima žive, a mužjaci čuvaju jajašca što ih ženke izlegu u ljetnom periodu. Sitna i za Jadran brojna vrsta, koja naraste samo do 6 cm, a hrani se i algama i račićima.


Crnoboka (Parablennius rouxi), od ostalih se vrsta najviše razlikuje po bojama. Svi su je sigurno mnogo puta zapazili po njenoj blijedoj boji i karakterističnoj crnoj pruzi, koja prati cijelu duljinu njenog tijela. Nešto je rjeđa jedino u sjevernom Jadranu, no kako je kretanje vrsta posljednjih godina usmjereno prema sjeveru, može se očekivati da će i slingura Crnoboka postepeno naseljavati i te krajeve. Naraste do 7 cm duljine i živi do 40 metara dubine. Obitava na svim kamenitim područjima i hrani se perifitonom, algama te beskralježnjacima. Ponekad se zna dogoditi da napada i grize ulovljenog velikog crva (Eunice) dok ga trapula izvlači iz rupe, što često završi njegovim pucanjem i bijegom, pa ga crvolovci moraju obraniti. Mrijesti se kao i ostale vrste slingura.


Huhorica ili Kukmašica (Salaria pavo) još je jedna vrsta koju često susrećemo na plitkim kamenitim terenima, bogatim slatkom vodom i praznim nastambama prstaca u kojima najčešće žive. Podaci za Jadran spominju još jednu sličnu vrstu iz iste obitelji, zvanu Babica zebrica (Salaria basilisca), no to već dugo nije potvrđeno. Obje vrste razlikuju se od ostalih po tome što imaju ravnu leđnu peraju duž cijelog tijela. Kupači su u plitkim kamenitim i oslađenim uvalama sigurno vidjeli ovu vrstu, a mnogi su je kao djeca hranili razbijenim pedočama, ili je lovili na iste. Po razbijenu pedoču izaći će i na suho, a u more se vraća vijuganjem tijela. Ponekad se dogodi da ostanu zatečene u plitkim rupicama u kamenu za vrijeme oseke, te su sposobne izdržati dulje vrijeme bez mora, ali uz uvjet da u rupi ostane dovoljno tekućine koja im čuva kožu vlažnom. Radi se o srednje velikoj vrsti, čiji mužjaci mogu narasti i do 13 cm. Razlika između mužjaka i ženke očita je i izražena pogotovo u ljetnim mjesecima, kada se mrijeste. Mužjak na glavi ima veliku krijestu, pa mu čitava glava podsjeća na oštricu sjekire, a i znatno je veći. Boje je žućkasto-zelenekasto smeđe, uz fluorescentno svjetloplave prugice i točkice po cijelom tijelu. Valja spomenuti i još jednog pripadnika ove obitelji, koji ne živi u moru: Riječna babica (Salaria fluviatilis) obitava u Dalmatinskim rijekama i jezerima, a ponekad na ušćima zađe i u slanu vodu


Fratar ili Pop (Diplodus vulgaris) ime je dobio po crnoj prugi koja se nalazi iza glave, a ispred repa također ima jače izraženu crnu prugu te se zbog nje naziva još i šarorepac i crnoguz, baraj. Uvelike bi podsjećao na ostale ribe ove skupine da se nije „piturao“ u crno, ovako je vrlo prepoznatljiv. I ova vrsta živi u istočnom Atlantiku, samo za razliku od prethodne dvije može ići i dublje od 150 metara. Najčešće boravi na dubinama do 50 metara. Na Zelenortskom otočju živi mnogo vrsta riba pa i sparida koje su endemske pa tako i tamo postoji (Diplodus prayensis) koji izgleda kao da je nastao od davno naseljenih fratara.  Mrijesti se u zimskim mjesecima i jedna je od najbrže rastućih riba. Fratar koji je star nešto više od godinu dana već je sposoban za rasplod. Manje jedinke se približavaju obali dok se veći primjerci nalaze dublje i žive povučeno i skrivenije. Vjerojatno je jedna od najbrojnijih bijelih riba koje naseljavaju Jadran.  Mogu živjeti na svim vrstama dna, ali najčešće biraju kamenita, ljušturasta dna u koja se mogu zavlačiti. Žive i na pučinskim te dubinskim brakovima do 100 metara dubina. Fratar je riba koja je aktivna cijeli dan. Noću veći primjerci prilaze bliže obali, te se izlaskom sunca ponovo vraćaju u dubinu.. Zavlače se u rupe i procjepe, te stvaraju posebna staništa preko dana, poput šarga na većim dubinama. Fratar je u vrijeme hranjenja samostalan, a u vrijeme odmora skuplja se u veća jata. Hrani se školjkama, rakovima, člankonošcima, glavonošcima, ostacima riba, a često je u simbiozi sa drugim vrstama riba, posebno sa trljom i ovčicom koje iskorištava dok kopaju po pijesku, a zauzvrat im daje sigurnost. Najveći frati dosežu težinu do 1.5 kg, a posebno je nezaboravan ulov fratra u kaštelanskom zaljevu početkom devedesetih od 2.5 kg, ulov koji se još uvijek prepričava kod udičara splitskog kraja.


Jedna od najčešćih riba našeg primorja je špar (Diplodus annularis). Špar je toliko rasprostranjen da nema mjesta uz našu obalu gdje ga se ne može susresti, od hridinastih obala otvorenog mora, do najvećih luka i bočatih voda, a jedino ga je teže susresti na mjestima gdje ne rastu morske trave. Posebno je nastanjen u lukama gdje ima hrane u izobilju. Može narasti do 0.3 kg, stoga je interesantan udičarima koji guštaju loviti sa manjim udicama, posebno djeci. Najveći špari hrane se u kasnu večer i noću za vrijeme mjesečine, kada su mnogi bili iznenađeni njegovom veličinom. Zna biti brojan na određenom staništu, ali se ne zadržava u jatima jer svaka jedinka živi zasebno i ne prati ponašanje ostalih. Živi na dubinama do 50 metara, a dublji špari žive povrh posidonije i imaju izraženiju zlatnu boju. Zbog manjeg rasta nije toliko popularan u gastronomiji osim kod izrazitih ljubitelja ribljeg mesa koji špara cijene. Živi u Mediteranu i Baskijskom zaljevu. Mnogi ronioci koji su ronili na Karibima, u južnoj Americi i Indijskom oceanu vidjeli su ribe koje izgledaju identično te misle da se radi o našem šparu. Još se jednom podobitelj diplodus poigrala sa vrstama.


Naravno, uz lumbraka najbrojnija usnača u Jadranu je knez (Coris julis) ili vladika. Riba je sa preko 100 naziva na Hrvatskoj obali. Poput lumbraka smeta mnogim ribarima, posebno udičarima jer ne da drugoj ribi da se uhvati i teško se skida sa udice. Na mnogim mjestima dobio je pogrdna imena (popovo "spolovilo", pizguja). Mnogo vremena znastvenici su smatrali da postoje dvije varijacije jedne vrste kneza (Coris julis te Coris giofredi), pa su tako još uvijek u nekim predjelima Jadrana ljudi uvjereni da postoje dvije vrste kneza, smeđe bijela vrsta koja je ustvari ženka, te zeleno ili plavo bijela vrsta sa crnom mrljom po sredini što je mužjak. Naravno radi se o jednoj vrsti, knezu koji je boje ženke, dok je zreo mužjak zeleno bijele boje sa modrom i crvenom crtom te crnom pjegom. Za razliku od ostalih vrsta labrida, knez ne gradi gnijezda već se njegove larve izliježu pelagijski. Mijenja spol kroz život, u početku je ženka dok kasnije obično nakon 18 cm dužine postaje mužjak. Veličina promjene varira kod svakog primjerka, tako da znaju postojati i veća ženka i manji mužjak. Knez je zbog svog sitnijeg rasta do 27 cm vrlo čest plijen mnogim grabežljivcima, pogotovo ribama koje stoje skrivene poput škarpine, bežmeka, grdobine itd. Obično se nalazi do 60 metara dubine, ali je uhvaćen i na većim dubinama, pogotovo veći mužjaci. Knez je vrlo osjetljiv na zagađenja i živi samo u čistom moru, tako da se smatra indikatorom čistoće. U gastronomiji nije cijenjen zbog manjeg rasta, ali po većini ljudi meso mu je odličnog okusa, obavezan u miješanim brudetima kao riba koja poboljšava okus. Dnevna je riba, noću se skriva između algi ili zakopava u pijesak, što ponekad radi i u slučaju opasnosti.



Navigacija

[0] Indeks poruka

Idi na punu verziju