Military Shop


PKVM sistemi D.A.M.rs - prodaja ribolovacke opreme nemackog proizvodjaca DAM
Eurofish Beograd Vodomar.rs MG Servis
Carp Mania - sve za takmicarski i rekreativni ribolov Fanatic Tackle Shop
Riboshop Lov i ribolov Sportski ribolov VBA Soft Lures

Autor Tema: Tehnika plovkarenja na brzim rijekama  (Pročitano 472 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže pikemanTopic starter

  • Administrator
  • Dunavski Vuk
  • *
  • Vuk od: Jul 2008
  • Poruke: 10,926
  • Lokacija: Apatin
    • Vukovi sa DUNAVA
Tehnika plovkarenja na brzim rijekama
« poslato: 08 Maj 2019, 12:49:01 »
UMJESTO UVODA

U predhodnih par mjeseci redakciji „Revira” javilo se mnogo ljudi sa molbom da se malo podrobnije piše o samoj tehnici lova na plovak na našim brzim rijekama. Dakle, ne o pronalaženju ribe, izboru mamaca, primamljivanju i sličnim temama, već baš o izboru adekvatnog plovka, načinu vožnje na različitim tipovima vode, dužini predveza, rasporedu opterećenja i drugim tehničkim detaljima. Kad mi je urednik predložio da nešto napišem na ovu temu, prva moja reakcija je bila da odbijem taj zadatak i da mu predložim nekog drugog, koji bi to vjerovatno bolje uradio. Međutim, kad sam malo bolje razmislio, ipak sam prihvatio ovaj posao. Naime, u poslednjih 16-tak godina ispisao sam „hektar” tekstova na kojekakve plovkaroške teme, a da se nisam gotovo ni očešao o problematiku same tehnike plovkarenja.

Poput kakvog nadobudnog gimnazijalca, smatrao sam da je sam tehnički aspekt ribolova nešto ispod nivoa, nešto što ne zaslužuje veću pozornost. Uostalom, mislio sam, već će se naći neko ko će se „uhlje.iti” u ovoj temi. Uzdao sam se ponajviše u takmičare, pogotovo one koji imaju iskustva sa planinskih rijeka. Raduje me što nisam pogriješio, jer se iz tog mnoštva autora, mahom takmičara, u poslednjih desetak godina izdvojilo par kvalitetnih tekstopisaca, čiji je doprinos, upravo u segmentu same tehnike plovkarenja, zaista nemjerljiv.

Vjerujte, zaista je teško u istoj osobi imati odličnog ribolovca i dobrog autora. Nažalost, malo je takvih ljudi, i zato oni predstavljaju pravu dragocjenost, ne samo za oblast sportskog ribolova, već generalno, za kulturu cijele nacije. Da nije bilo ljudi poput Save Martinovića, Srđana Despota, Tome Popovića i njima sličnih, koji su umjeli da svoje veliko ribolovačko iskustvo pretoče u zanimljivo štivo, mnogi bi i danas lovili, poput Aboridžana, na trsku i plovak od kukuruzovine, perili mušice od kudelje i „razbijali” štuku na segmente blatobrana od Fiće. Niko od ovih ljudi nikada neće dobiti nijednu nagradu, niti književnu, niti novinarsku, niti onu predsmrtnu, za životno djelo, a da ne govorim da neće dobiti svoju ulicu, čak ni sokak, mada je iz njihovih nadanutih i avangradnih tekstova svoja prva ozbiljna saznanja o ribolovu i odnosu prema prirodi sticalo desetine hiljada ljudi.

ŠTA ĆEŠ BOLAN NA VODI, KAD NE ZNAŠ ZABACIVAT’?

Dopustićete mi, nadam se bez velike ljutnje, da svoje kazivanje o tehnici plovkarenja započnem sa jednom malom traumicom iz doba dječaštva.

Tamo negdje `70/71., sa nekih četrnaestak godina, bio sam duboko ubjeđen da za mene više nema tajni u ribolovu. U prevodu na ondašnji ribarski jezik, to je značilo da su se stekli svi uslovi da mogu stati u liniju sa odraslim škobaljašima i ravnopravno loviti. Uostalom, vršnjake sam već odavno prešišao, a i oca sam par puta pobjedio. Ipak, u ona vremena, i u onoj sredini, prvi izlazak na liniju sa pravim škobaljašima, bila je neka vrsta dana „D”, pitanje života i smrti. Nije to isto kao lagodni ribolov uz oca, koji ti stalno pušta, koriguje te ako pogriješiš i tješi kad ti spadne riba. Valja izaći na crtu onim vječno namrgođenim likovima, što se stalno svađaju oko mjesta, svi odreda puše, piju i psuju, a gotovo da nema dana kad se ne potuku. Naročito su se istresali na nama poletarcima, ne dopuštajući nam da lovimo ni sto metara od njih.

Otac je bio zadužen za moju bezbjednost i te subote ubacio me između Smaje i Bože, dvojice zadrtih škobaljaša, lakih na kontri, ali još lakših na šamaru. Bio sam, dakle, siguran da me niko neće namlatiti, ali su mi se od silne treme tresle i ruke i noge. Osjećao sam se kao krme u lavljem kavezu. Najradije bi odustao i pobjegao, ali pukla bi bruka i ostao bi mi nadimak „šupak” do kraja života.

Bio je pozni oktobar i bilo je prohladno, a meni su probijale kroz džemper znojne fleke kao bejzbol lopte. Tek iz četvrtog pokušaja uspio sam nekako mrvu da stavim na udicu. Stanem između njih dvojice i vidim da imam dva metra sa lijeve i sa desne strane. Nema šanse da zabacim iz boka, kako me otac učio. Valja mi „krampat”, dakle, zabacivati preko glave, kao oni što love na dubinke. Već prvi hitac stvorio mi je nevolju. Plovak je odletio nekontrolisano uzvodno i poklopio sam najlonom čak četiri tuđa plovka. Palo je par psovki, ali iz straha od Smaje i Bože, sve se na tome završilo. Nakon par uspješnih zabačaja vratilo mi se samopouzdanje, pa sam čak počeo da izvodim kobajagi neke bravure u vidu štopanja plovka, popravljanja „trbuha” i slično. Kurčio bih se ja i dalje da se neko ne prodera: „Mali, ne davi taj plovak, ako nećeš da te ja udavim!”

Poslije ove replike opet sam se ukočio i sljedeća dva zabaca uspijem da zamrsim svoje zaštitnike. Tad mi Božo reče jednu od onih rečenica, koja se, poput noža, ureže u pamćenje i boli do kraja života: “Mali, šta si bolan došo na vodu, kad ne znaš zabacivat’?“

Za mladalačku sujetu nema boljeg lijeka od dobre bruke. Moj prvi pokušaj inicijacije u red odraslih škobaljaša prošao je neslavno, ali sam zato naučio jednu od najvažnijih ribolovačkih lekcija - nikada ne reci sebi da sve znaš. Mnogo je produktivnije misliti da znaš tek ponešto, jer takav stav ostavlja veliki prostor za učenje i napredovanje.

Od tog nesrećnog (ili možda srećnog) dana, mnogo sam radio na svim mogućim tehnikama zabacivanja i kontroli plovka u uslovima velikih gužvi. Ponajviše sam naučio posmatrajući kako to drugi rade. Ranije sam mislio da su svi ti odrasli škobaljaši podjednako dobri ribari. Vremenom sam uviđao da među njima postoje velike razlike, kako u tehnici plovkarenja, tako i u efikanosti. Mada svi ti ljudi imaju isti pribor i stalno vise na vodi, uvijek se dešavalo da dva-tri ista ribara svaki put hvataju mnogo više od ostalih. Većina je u nekom prosjeku, a bilo je i onih koji gotovo nikada ništa ne ulove, bez obzira na kojoj su poziciji. Njih su zvali „fenjeraši” i svi su ih onako dobronamjerno zezali. Svi, osim one dvojice-trojice, koji su uvijek razbijali ribu, nikog nisu zezali i gledali su samo svoja posla. Ovi prosječni su ih beskrajno mrzili, pogotovo legendardnog Slavka „Šećerka”, koji je bio izvan svih kategorija.

Jedino ga ja nisam mrzio i bio je moj prvi pravi idol i uzor. Meni poletarcu nije ulazilo u glavu zašto ljudi mrze takvog genija, koji 12 mjeseci u godini lovi i uvijek ulovi. Bio je to čovjek sitnije građe, tankog zdravlja i sa onim, u to doba popularnim kod majstora, hitlerovskim brčićima. Onako slabašan, bez argumenata sile, koja je tada, u industrijskoj sredini kakva je bila Zenica, bio jedini opipljiv kriterij za sticanje atributa ljudine, bio je izložen stalnom šikaniranju i zbog svoje neobično guzlate i pomalo vickaste žene Jozefine.

Sklanjao se Slavko od svjetine, razrađivao je sebi nove terene stalnim hranjenjem i čišćenjem korita od kojekakvih šporeta i raznog ljudskog dreka. Ljudi su mu zbog zavisti bacali na teren bodljikavu žicu i stare zimske kapute, ali ništa nije pomagalo – Šećerkoje uvijek prtio pune mreže škobalja, mrene, šarana i plotica. Na kraju, kad već nigdje nije mogao da se sakrije od zlica, napravio je sebi splav od dvije ogromne gume od Fapa, ispod kojih je formirao dno od dasaka.

Negdje oko moje šesnaeste godine primio me Šećerko (tako su ga zvali zbog vrlo teškog oblika dijabetesa) u svoje društvo, ispočetka da mu pravim krmu (primamu), a kasnije i da lovim kraj njega.

Za dvije godine šegrtovanja kod ovog divnog (nažalost, već odavno pokojnog) čovjeka naučio sam sve što se u tom momentu moglo naučiti o lovu na plovak i „zastavicu”.

Slavko je lovio na one elegantne, vrlo rijetke i skupe štapove dugačke 3,5 metra, izrađene od biberovog drveta, sa hektagonalnim proprečnim presjekom. Koristio je „Zlatnu kornjaču” 0,16mm i tanke niklovane udice sa kratkim vratom, takozvane „belgijanke”. Plovak je, naravno, bila peruška, posebnim termičkim popustom ispravljena, sa malom, 5mm do 1cm dugačkom crveno obojenom antenom. Kod lova mrene u bržim vodama, u gornjem segmentu dodavao je precizno obrađenu valjkastu plutu, koja je povećavala nosivost plovka i činila ga stabilnim i u najjačim strujama. Na vrh antene obavezno je stavljao tanki bužir, tako da mu je najlon bio stalno iznad vode.

Šećerko je najćešće izbacivao iz trbuha, valjda iz potrebe da ga niko ne vidi s leđa kako lovi, ali mu nisu bili strani ni bekhend, a bogami ni forhend. „Krampo” (zabacivao preko glave) je samo zimi, kad se riba jako udalji od obale.

Kojom god tehnikom da je zabacivao, plovak bi uvijek pao nečujno u vodu, a najlon bi ostao uzvodno iznad plovka. Ponekad bi puštao plovak da ga voda prirodno nosi, bez ikakvih korekcija, ponekad je opet stalno kočio sistem, uz povremeno vraćanje u vertikalni položaj; a kad je lovio na algu, tada je samo blago dotezao najlon, ali bez štopanja. Od njega sam prvi put čuo i dobio objašnjenje za pojmove štopovanje, španovanje, zadržavanje i slobodno puštanje plovka.

ŠTOPOVANJE PLOVKA

Kad lovi škobalja na terenu sa dnom od sitnog šljunka i sa brzim protokom vode, koristio je najčešće tehniku štopovanja. Cilj štopovanja jeste da mamac prođe manjom brzinom u odnosu na brzinu protoka vode. To se postiže tako što se prvo precizno izmjeri dubina terena na nekoj stazi. Ako je dubina, recimo, metar, plovak se podigne na metar i 10cm, čak i na metar i 20cm (ako je voda baš mnogo brza). Glavnina opterećenja kod štopovanja montira se na 30-tak centimetara iznad udice, a neposredno iznad udice stavi se jedna ili dve male sačmice. Štopanjem se postiže usporavanje sistema, jer, dok usporavate plovak, udica dolazi postepeno iz uzvodnog u nizvodni položaj, češljajući usporeno po dnu. Čim se udica nađe u nizvodnom položaju i kreće da se izdiže sa dna, plovak se opusti i vrati u prvobitni položaj. Ta se operacija stalnog kočenja i popuštanja ponavlja do kraja staze, a riba se najčešće javlja u prvih par sekundi nakon početka kočenje. Ovo je odlična tehnika i za glinovite i pješčane terene.

ŠPANOVANJE

Ako je protok vode ujednačen, kao i dubina, i nije pretjerano brz, vrhom štapa se najlon drži stalno zategnut, ali ne toliko da pođe štopati plovak. Usporavanje je neznatno, ali ipak dovoljno da ne dopustimo da plovak nekontrolisano uđe u nepravilne struje i da izgubimo kontakt mamca sa dnom. Ova tehnika se često koristi kod lova na bijele mamce, na dijelovima rijeka sa umjerenim i pravilnim tokom, ali kod lova na „travu”, pogotovo na malo oštrijoj vodi, ova tehnika nema alternativu. Za razliku od štopovanja, kod španovanja, razmak između plovkai udice, odgovara stvarnoj dubini. Jedino kod lova na algu, na terenima sa nepravilnom dubinom i krupnim kamenjem na dnu, koriste se ekstremno dugački neopterećeni predvezi, pa se plovak montira na veću dubinu od stvarne, otprilike do polovine predveza.

Španovanje je najčešće korištena tehnika na Drini u lovu škobalja na algu.


ZADRŽAVANJE

Kad lovimo na terenu sa nepravilnim strujama i sa izrazito velikim oscilacijama u dubini, sa čestom pojavom krupnih prepreka u vodi, a želimo da plovak puštamo na duže distance, prisiljeni smo da koristimo tehniku zadržavanja plovka. Šta to znači?

Zamislite da se jato škobalja lociralo u kanalu između dvije vertikalne grede, a samo dno ima mjestimično kamene ploče različite dužine i visine.

Osnovna pretpostavka dobro izvedene tehnike zadržavanja jeste da namjestite dubinu tako da pokriva u svakom trenutku i najdublji dio kanala. Od presudnog značaja je poznavanje rasporeda neravnina na dnu, jer, ako nasumice provedete sistem kroz ovako težak teren, kidanje je neminovno. Fazon je da ispred svake prepreke bukvalno zadržite na par trenutaka plovak, kako bi vodeni stub izdigao vaš sistem i prebacio je preko prepreke u dublji deo kanala.

To je pravi mali slalom, koji dobri „vozači“ efikasno savladaju povremenim zadržavanjem plovka, a ko se tu slabo snalazi, bolje mu je da bira neki manje problematičan teren.

SLOBODAN HOD PLOVKA

Ova tehnika najčešće se primenjuje kod lova na algu na terenima sa sporijim protokom vode i relativno čistim dnom. Uglavnom se primjenjuje kod lova plotice u virovima, gdje često i ne znamo kolika je dubina, ali pokušavamo da pronađemo sloj u kojem borave plotice. Plotica je izrazito oprezna riba i hoće da joj alga što prirodnije dođe u vidokrug. Svako natezanje plovka, pa čak i popravljanje trbuha u zoni očekivane akcije, zna odvratiti ovu ribu od uzimanja mamca.

Slobodan hod plovka primjenjuje se i u izrazito brzim vodama, na nepravilnim strujama i čestim kontratokom, ali, samo pod uslovom da ganjamo ploticu.

Ova tehnika se često primjenjuje kod lova škobalja u zimskom periodu, kad puštamo plovak sredinom mirnog vira, bez nekih markantnih prepreka na dnu.

IZBOR PLOVKA I PREDVEZA

Ostalo je još mnogo toga da se ispriča o tehnici plovkarenja, ali moj bonus u stranicama je gotovo iscrpljen.

Zato ne bih mnogo da palamudim o plovcima, jer sam primjetio da većina ribara u poslednjih nekoliko godina zna da razlikuje plovke za brzu, sporiju, dublju ili pliću vodu.

Pravilo je da se za daleke izbačaje i lov na mirnim vodama koriste plovci u formi izdužene kruškice, kakva je većina plovaka u zimskom periodu na Drini i drugim našim velikim rijekama.

Ljeti i u proljeće, kada riba uđe u plitke zatitrane brzake, koriste se plovci sa valjkastim, pa čak i gotovo okruglim tijelom. To je najstabilnija forma plovka, koja se lako prilagođava zatalasanoj i brzoj vodi, jer je celokupno težište plovka pomjereno prema gornjoj trećini, prema anteni. Što je antena tanja, plovak se pravilnije kreće i stoji okomito u odnosu na vodeni tok. U nešto sporijim, ali ipak zatalasanim vodama vrlo je praktična forma „suze“, koja je prilično stabilna u jakim strujama i vrlo osjetlijvo reaguje na ribu. Mana ovih plovaka je što stvaraju otpor pri vađenju iz vode, pogotovo kada ih privlačimo sa velikih distanci.

Kad je riječ o izboru pravilnog predveza, tu se vode ljute polemike, i čini mi se da nigdje nema više predrasuda nego u tom segmentu ribolova.

Srećem tako pojedince na Drini koji koriste metar dugačke predveze na brzoj vodi, ne dubljoj od 1,5m. Od nekog su čuli i vidjeli da se tako radi i nema te sile da ih ubjedite da griješe.

Pravilo bi trebalo biti sljedeće:

◆ što je voda brža i plića, to su i predvezi kraći

◆ što je dno pravilnije konfiguracije, predvezi su kraći

◆ u dubokim rijekama sa nepravilnom konfiguracijom dna, koriste se duži predvezi, ali ne duži od 70cm. Ako već i postoji potreba za dužim predvezom, to je onda samo u situacijama kada su prepreke na dnu u vidu ogromnog, i po metar visokog stijenja, a vodeni tok nije prejak. U takvim situacijama, preporučuje se da se na 20- tak centimetara iznad udicestavi par malih sačmica, da ipak sistem obaraju ka dnu, a da pri tome ne dolazi do kačenja za prepreke.

Prilikom nedavnog boravka na rijeci Lim, par kilometara ispod Priboja, upoznao sam neke zanimljive ribare, koji su na vrlo originalan način riješili problem pecanja na terenu sa izrazito nepravilnom konfiguracijom dna. Predveče, kad im škobalj priđe iz sredine ka priobalnoj zoni, bude ga dosta po tim pločama, koje samo što ne izvire na površinu, ali i u kanalićima između tih nepravilno raspoređenih ploča. Moj drugar Milun problem vožnje rješava uz upotrebu okruglastih plovčića do 2,5gr nosivosti, s tim da glavninu opterećenja gurne bukvalno pod plovak, a još 5-6 sitnih sačmica razvuče u pravilnim razmacima, gotovo do same udice. Na taj način plovak mu besprijekorno uspravno prođe preko kanalića od 80cm dubine, kao i preko ploča sa dubinom ne većom od 25cm. Kupi ribu i sa dna kanala, a i sa same površine osunčanih ploča, koje samo što ne izvire napolje. To je vrhunski slalom i odličan primjer velike prilagodljivosti nadarenog ribolovca komplikovanim uslovima na terenu.

Drage moje kolege, iskren da budem, mislio sam da će ova priča biti mnogo kraća, jezgrovitija i upotrebljivija. A ono, na kraju ispala razvučena i nedovoljno instruktivna, ali se nadam sa dosta dobrih provokacija za vas stalne istražitelje u ovom našem poslu za koji ne postoji škola, ne postoje diplome ni priznanja, a i baš nas zaboli škobalj za to.

Bisto, u susret proljećnim avanturama.

Autor teksta: Ranko Travar
Objavljeno u ribolovačkom magazinu "Reviri Srbije", broj 36, Mart 2012
Preuzeto sa: sportskiribolov.rs


 


Efikasna energija - Portal posvecen energetskoj efikasnosti i obnovljivim izvorima energije List Ribolov Spin & Fly Smuki Mrdalice Sportski Ribolov Marketing Marketing