RIJEČNI RAK
Riječni ili plemeniti rak (Astacus astacus Linnaeus) Riječni rak je jedna od četiri autohtone vrste slatkovodnih deseteronožnih rakova iz porodice Astacidae koja nastanjuje hrvatske rijeke i jezera. Latinski mu je naziv Astacus astacus. Ova je vrsta ugrožena velikim količinama otpadnih tvari u vodenim ekosustavima, regulacijom vodenih tokova i prekomjernim nekontroliranim izlovom. Isto tako ga ugrožavaju i strane (američke) vrste rakova unesene u Europu i koje često sa sobom nose opasnu bolest – račju kugu. Unesene strane vrste otporne su na račju kugu, ali zato europske vrste, pa tako i riječni rak, od nje ugibaju u velikom broju. Osim toga, američke vrste su agresivnije od autohtonih europskih vrsta, pa ih u borbi za prostor i hranu istiskuju iz njihovih staništa, a kako brzo rastu i razmnožavaju se, gotovo ih je nemoguće nadzirati. Zato je riječni rak u Hrvatskoj u potpunosti zaštićen zakonom (Narodne novine, broj 70/05 i 7/06), što znači da je zabranjen njegov lov i uznemiravanje, a za svako znanstveno proučavanje potrebno je pribaviti posebno dopuštenje Ministarstva kulture. Zaštićen je i na europskoj razini – zbog prorijeđenosti je proglašen rijetkom i ugroženom vrstom i uvršten u Crvenu knjigu IUCN-a (International Union for the Conservation of Nature and Natural Resources ili Međunarodna unija za očuvanje prirode i prirodnih izvora), kao i u Apendiks broj III Bernske konvencije, po kojem je njegovo iskorištavanje pod strogom nadzorom svake države. Rakovi ove vrste rijetko narastu veći od 15 cm ukupne dužine. Životinje su s leđne strane obično tamnosmeđe (maslinasto zelena do crna, ponekad plavičasta ili crvenkasta), dok im je trbušna strana zeleno-smeđe boje. Površina tijela je prekrivena čvrstim «oklopom» (egzoskeletom), pa rakovi ne mogu kontinuirano rasti, nego se u toplije doba godine presvlače – odbace stari oklop i dok su mekani, narastu u duljinu pa ponovno izgrade novi čvrsti egzoskelet, često koristeći minerale iz starog oklopa tako da ga pojedu. Vrh glave im je produljen u šiljak ili rostrum, a glava je srasla s prsima u, tzv. glavopršnjak, iza kojeg slijedi zadak. Kako je već rečeno, ovi rakovi pripadaju skupini deseteronožnih rakova, što znači da na prsnom dijelu tijela imaju pet pari nogu hodalica, od kojih prvi par čine velika i široka kliješta bradavičaste površine. Kliješta su u mužjaka uvijek veća nego u ženki. Na trbušnoj strani zatka rakovi imaju noge plivalice koje, uz ostalo, ženkama služe za nošenje jaja. I noge hodalice i noge plivalice mogu se regenerirati u slučaju ozljede ili otkinuća. Riječni rakovi postaju spolno zreli u 2. do 3. godini života. Parenje se odvija u jesen, a ženke nose jaja ispod repa na nogama plivalicama osam do devet mjeseci. Pri izlijeganju juvenilni rakovi su dugački oko 12 mm i vrlo slični odraslim rakovima. Rakovi ove vrste su noćne i sedentarne životinje (žive na dnu), nisu teritorijalni, ali pokazuju agresivne oblike ponašanja u slučajevima kada je prostor ograničavajući čimbenik. Poznato je da je ova vrsta malog radijusa kretanja ako je riječ o životinjama koje su prilagođene staništu, dok su životinje puštene u novo stanište više pokretne – krug kretanja im je od 50 do 1000 metara tijekom dva tjedna. Žive u rijekama i jezerima s ilovastim i šljunkovitim dnom te uz obalu među vodenom vegetacijom. U Hrvatskoj su rasprostranjeni u vodama savskog i dravskog sliva, a uneseni su i u pojedine rijeke jadranskog sliva.
