Slikaju se zajedno sada na Europskom nogometaši Srbije i Hrvatske. Pogledaju slike pa kažu
U je.emti,baš smo dobro 'ispali'

Godinama se vodila rasprava o tome koliko trofeji zaista određuju veličinu igrača. Harry Kane je godinama bio sinonim za golove, ali i za prazne vitrine. Njegov prelazak u Bayern doživljen je i kao potraga za tim konačnim priznanjem. Sada kada ga je napokon dočekao, moramo se prisjetili onog koji takvu priliku nikada nije ni tražio.

Antonio Di Natale, bio je sve ono što nogomet često izgubi u eri transfera i trofejne utrke. Ostao je vjeran Udineseu i godinama donosio golove i čaroliju klubu koji nikada nije bio među favoritima. Nije nosio dresove najvećih timova, ali je redovno bio u vrhu liste strijelaca Serie A, osvajao individualne nagrade i ostavljao dubok trag u svakom kolu.

Bez ijednog osvojenog trofeja, Di Natale je ipak ostavio dojam kao jedan od najboljih igrača svoje generacije. Možda i najbolji ikada koji nije podigao nijedan pehar. Naravno, postoje i drugi kao što su Le Tissier, Bernd Schneider, pa i recimo Giuseppe Signori, ali malo ko je imao toliku konstantu u vrhunskoj ligi i pritom ostao tako skroman i posvećen jednom klubu.

Di Natale možda nije osvajao titule, ali je osvajao poštovanje navijača, saigrača, pa i protivnika. A u nekim pričama, upravo to ostaje najveći trofej.

Hmmmm plaćati da gledam kako 22 milionera trčkaraju po livadi za loptom