Istorija rečnog brodarstva Srbije

Započeo pikeman, 26 Januar 2017, 17:36:31

prethodna tema - sledeća tema

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

NikolaNS

Kao što je sredinom XIX veka sa parobrodom ,,Deligrad" predstavljena nova koncepcija tegljenja na Dunavu, tako se od sredine XX veka, tačnije od 1962. godine pojavljuje novi koncept plovidbe, a to je uvođenje sistema potiskivanja konvoja. Novu tehnologiju rečnog transporta je prvi ma međunarodnoj evropskoj reci Dunav primenio JRB, a druga brodarstva su sledila. Krajem 70-tih godina u Brodogradilištu ,,Tito" u Beogradu uspešnom konstrukcijom naših inžinjera brodogradnje,  projektovani su gurači serije ,,K" (,,Kragujevac", ,,Kadinjača" i ,,Kumanovo"), najboljoj i najjačačom flotom na Dunavu. To su bili  najmoderniji i najsnažniji brodovi koji potiskuju konvoje u sastavu od 16 barži nosivosti i do 25.000 tona, na sektoru Donjeg Dunava.
Kadinjaca:

Kumanovo i do njega Karlovac:


80-tih godina JRB pušta u rad najsnažnije potiskivače na Dunavu toga doba- ,,Karlovac" i  ,,Karađorđe", sa motorima od po 3.061KW, projektovani za rad isključivo na Donjem Dunavu. U narednom periodu, pojačava se namera JRB-a da preuzme zapadna tržišta i u tu svrhu nabavljaju se brodovi malog gaza predviđeni za rad na Gornjem Dunavu, poput Zlatibora, Kajmakčalana i Velebita.
Zlatibor:

Kajmakcalan, kog sam samo jednom video na Dunavu a to je bilo mislim 2009:


Velebit, na prvoj slici pod jugoslovenskom, a na drugoj pod srpskom zastavom:


Rekao je Dunav, a on dobro zna, Na prvom je mestu zemlja Srbija. A gradovi i prije i sad, Kako Dunav rece, to je Novi Sad.

Milan.M

Video sam Velebit jednom u Ritopeku.
Fasciniran sam ovim zverima, nnikad nebih rekao da su ih Rusi pravili.
Neznam bas Ruski, vidim da su imali po 1.000 i 1.100 ks, sta je ono vazduhom, hladjenje ili neki pogon? Sta su trosili od goriva? Verovatno su ppo jos necemu bili specificni (u tehnickom smislu).

Jeremija

Citat: pikeman poslato 27 Januar 2017, 21:48:28
Građeni su u SSSR-u.

Raketa smiley318

Meteor smiley318

Zbog velike potrošnje goriva i maziva relativno brzo su povučeni iz upotrebe, neki su pretvoreni u ploveće restorane, neki isečeni.

Bio sam klinac, sećam se da su se povremeno pojavljivali kod Apatina sredinom osamdesetih...

Raketa mi je bila kulja, iako manja. Puštali su nas klince, kada uspore pred Milanovcem, da izađemo na otvoreni deo u pramcu, tek toliko da promolimo glavu. Aaaaaaaa, najjači osećaj, čuka da ti stane.
Nou frks. Nou paniks.

NikolaNS

Milane, msm da ce ti pikeman dati odgovor na to.  :takoje:
Ja nastavljam po starom.  :cheesy:
Brod-potiskivac m/p ,,KABLAR". Ne znam zasto ali mi se jako svidja.  :rolleyes:
Reg.br. 51447
1. Godina i mesto gradnje:   1961 / Brodogradilište ,,Sava" Macvanska Mitrovica"
2. Deplasman:   121,28 t
3. Glavne dimenzije:
- Dužina preko svega   22,08 m
- Širina trupa   6,00 m
- Gaz max   1,40 m
- Gaz min   1,26 m
- Visina objekta   2,20 m
- Slobodan bok   0,80 m
4. Tehnicke karakteristike:
- Pogonski motori   2 × 110 KW
- Proizvodac i tip motora   Litostroj – B8W343F
- Pomocni motor, tip i snaga   Deutz – F4L912, 46 KW


Motorni tegljac ,,HERKULES"
Reg.br. 54522
1. Godina i mesto gradnje:   1972 / Backi Monoštor
2. Deplasman:   22,80 t
3. Glavne dimenzije:
- Dužina preko svega   12,94 m
- Širina trupa   3,70 m
- Gaz max   1,15 m
- Gaz min   0,87 m
- Visina objekta   1,45 m
- Slobodan bok   0,30 m
4. Tehnicke karakteristike:
- Pogonski motori   96 kW
- Proizvodac i tip motora   Torpedo T-538


Inace brodovi su iz preduzeca PIM - Ivan Milutinovic.  :smiley:  :thumbup:
Podaci preuzeti sa njihove stranice.
Rekao je Dunav, a on dobro zna, Na prvom je mestu zemlja Srbija. A gradovi i prije i sad, Kako Dunav rece, to je Novi Sad.

Milan.M

Nasao sam sve sto me zanimalo (mada sladje ovako, :cheesy: kad kao da pricamo) Imali su Ruske 12 cil. zvezda motore, ali po dva komada od po 1.100 ks trosili od 130 do 280 L/H dizela. Video sam u cemu je razlika u koritu i sistemu upravljanja. Ako nekoga zanima zvezda motori se koriste u avionima i helikokpterima, prvi put cujem za zvezda dizel motor. Ali Rus je to :cheesy: i svaka im cast osmisljeno i uslo u proizvodnju 50-ih.

Блок_64

Имаш доста података на сајту јрб-а.
Узми шта можеш и не враћај ништа!

NikolaNS

@Blok_64 - Znam da ima, uzimao sam odatle neke podatke, al' mi je sladje ovako sa svih strana po malo.  :rolleyes:
Rekao je Dunav, a on dobro zna, Na prvom je mestu zemlja Srbija. A gradovi i prije i sad, Kako Dunav rece, to je Novi Sad.

pikeman

Veteran ,,Kovin" - najstariji brod i kulturno dobro Srbije

Jugoslovensko rečno brodarstvo naredne godine obeležiće 155 godina postojanja. U sastavu rečne flote je oko 100 plovila među kojim su i tri broda koja su kulturno dobro pod zaštitom Republike Srbije. Jedan od njih je ,,Kovin", najstariji brod u Srbiji koji spada u red brodova-veterana na celom toku Dunava.

Izgrađen je krajem 19. veka kao parobrod pod imenom ,,Stapar". Današnje ime i pogonsku vuču dobija 1955. godine. Pre 10 godina na predlog stručnjaka Muzeja nauke i tehnike proglašen je za kulturno dobro Republike Srbije.



Pripremila Vera Raičević

,,On je jedini sačuvan brod ovog tipa putničkih brodova, manjih za oko 120 putnika koji su veoma bili karakteristični za plovidbu rekama Sava, Dunav i Tisa između dva svetska rata ali i kasnije. Predstavlja istorijski biser Beograda i što je najvažnije još je u funkciji, njime može i danas da se plovi", kaže arheološkinja u Muzeju nauke i tehnike Gordana Karović.

Pored brodskog zvona na Kovinu su sačuvani i autentično sidro i krmeni uređaj. Upravljati plovećim muzejom posebna je čast, kaže kapetan Petar Antić.

,,Ovaj brod je poseban ne samo što je muzejski primerak već po brodo-građevinskoj konstrukciji, ima dve palube, ovakvih brodova više nema. Ovo je šetni brod bez kabina, ima malu brzinu. Danas su brodovi brzi, oni su hoteli na vodi, ovo je jedna druga dimenzija putovanja. Jednom prilikom sam rekao da je voziti ovaj brod kao i doručkovati s Monalizom", ističe zapovednik broda ,,Kovin" Petar Anić.

Pored broda ,,Kovin", koji je pre tri godine delom renoviran i danas organizovano prevozi putnike, u floti Jugoslovenskog rečnog brodarstva su ,,Kosmaj" i ,,Srbija" koji zbog lošeg tehničkog stanja ne plove.

,,Čekaju neka bolja vremena da uložimo sredstva u njih da bi mogli biti dostupni svim građanima Srbije. S druge strane, to je istorija koju moramo da čuvamo i bez obzira na sjajnu saradnju s Muzejom nauke i tehnike nadamo se da će se jednog dana ili veoma brzo otvoriti Muzej brodarstva koji Srbija sigurno zaslužuje", kaže pomoćnik direktora JRB Mladen Grujić.

Kao deo neke buduće muzejske postavke pored starih brodova ljubitelji nautike mogli bi da vide i sačuvane brodske dnevnike, crteže, brodske karte i mape.

Preuzeto sa: rts.rs


marina1983

Pre dve godine pored Bele stene prošao je hidro glise prizor ne svakidašnji , ljudi ostali zgranuti . Da li je još u opticaju i gde li je završio ko zna .
Inače jedan ovakav vojni ruski hidro gliser STRELKA je u privatnom vlasništvu mog prijatelja iz Zemuna . Par puta je i provozan Dunavom ,  prava atrakcija .
Ubačen mercedesov benzinski motor od x,y kubika



NikolaNS

E sad da predjemo na pravu istoriju.Naravno slede slike domacih brodova, a znam da ce se mnogi od vas pa i ja pitati: "A gde su svi ovi brodovi nestali?"  smiley205

















Hvala Kapetanu Miodragu Cehajicu na pomoci! :clap2:  :tongue: :smiley:
Rekao je Dunav, a on dobro zna, Na prvom je mestu zemlja Srbija. A gradovi i prije i sad, Kako Dunav rece, to je Novi Sad.

mihabg

Prvo,  da podelim da sam kao "pionir" iz Bgd. u OŠ ucestvovao u  razmeni djaka iz Kladova, koje smo dočekali na Bgd pristaništu i koji su izasli upravo iz hidroglisera koji je spominjan.
Kasnije smo i mi isli u Kladovo tim cudom ...Nezaboravno!

A onda se setih jednog  teksta od pre par gidina iz Politike i "zivog spomenika" koji u nemaru niko i ne zna da postoji  ...


Брод са којег је почео Велики рат труне на Ади Хуји



Некадашња топовњача ,,Бодрог" са које су 28. јула 1914. испаљене прве аустроугарске гранате на Београд, чиме је отпочео Први светски рат, стогодишњицу овог догађаја дочекаће заробљена у муљу на обали Аде Хује. Пре скоро годину дана покренута је иницијатива да се ово пловило обнови и претвори у музеј на води. Али, уместо да буде центар сећања на почетак највећег сукоба у дотадашњој историји света, његова палуба служи за претовар терета са других бродова на обалу. Још 2005. брод је проглашен културним добром, чиме је барем спречено да буде расходован, исечен и послат на стовариште старог гвожђа, што се лако могло десити с обзиром на стање у коме се налази. Када је старатељство над корозијом нагриженим пловилом Министарство културе и информисања 30. јануара ове године поверило Министарству одбране, чинило се да је то одсудан корак у остварењу идеје о меморијалном центру. Међутим...

– Међу активностима које је Министарство одбране предложило за програм обележавања стогодишњице Првог светског рата јесте да се од брода ,,Бодрог" формира музеј. За ту намену су уједно тражена и извесна финансијска средства од Министарства културе и информисања, имајући у виду да је један део буџета одређен за обележавање јубилеја. Међутим, како до сада није донет званичан програм обележавања стогодишњице Првог светског рата, у овом тренутку не можемо са потпуном сигурношћу да наведемо тачан рок завршетка пројекта – наведено је у писаном одговору Министарства одбране нашем листу, које нам је прослеђено у петак.

У јучерашњем допису Министарства културе, које смо упитали о њиховом уделу у финансирању овог пројекта, добили смо само подсећање да је ,,закључком владе о усвајању акта о распореду средстава за обележавање сто година од Првог светског рата у 2014. године за пребацивање брода ,,Бодрог" у Апатин намењено 2,5 милиона динара, а за корисника ових средстава одређено је Министарство одбране".

Та одлука је донета 19. јуна, а новац би тек требало да буде уплаћен Министарству одбране.

И док почетак обележавања стогодишњице првог рата појачава интересовање за обилазак места значајних за овај период историје, једини посетиоци палубе са које је сукоб почео јесу радници са оближње шљункаре који ту обављају претовар.

С обзиром на то у каквом је стању брод, ходочашће на овај својеврсни споменик не препоручује се ни највећим заљубљеницима у историју. Прилаз је неуређен и води преко камених неравнина. Уместо чувара овог споменика културе, тим потезом ,,патролира" чопор паса, на чију се мирољубивост не сме рачунати.

На олупину је могуће попети се само уз мостић од дасака, налик мердевинама од ужади, који се опасно клати над дунавским приобалним муљем. Кретање палубом је релативно безбедно, ако се изузме опасност да се посечете на неку од зарђалих оплата. Врата кабине су оштећена и улубљена, као и лим око њих, док је унутрашњост прекривена отпадом и рђом. После опадања нивоа Дунава, лева страна корита је остала заглибљена у речном дну, па је читава конструкција накривљена, што отежава кретање палубом.

– Најпре је неопходно обезбедити брод од даљег пропадања и сместити га под надзор. Тада би требало приступити рестаурацији по фазама, тако да посао буде окончан до 2018, када се навршава сто година од краја Првог светског рата – предлаже Гордана Каровић, саветница у Музеју науке и технике, институције која је овај брод 2005. огласила културним добром.

Како истиче, представници музеја одржали су неколико састанака са надлежнима из Министарства одбране на ову тему и дали низ предлога.

– Овај брод је јединствен, односно ниједан такав више не постоји у свету. Четири деценије старији модел, брод-монитор под именом ,,Лајта", Мађари су оживели пре неколико година а при том су, осим корита, морали све да надограде како би дочарали дух времена изградње тог брода. Тако је настао пажње вредан музеј речног бродарства, а није тешко закључити каква би атракција био ,,Бодрог", с обзиром на његову 
историјску улогу – истиче Гордана Каровић.


Три пута потапан



Топовњача ,,Бодрог" уочи Првог светског рата

1904. монитор ,,Бодрог" је у Будимпешти поринут у Дунав

1905. улази у састав аустроугарске Дунавске војне флотиле

1914. ,,Бодрог" 28. јула испаљује прве гранате на Београд, а учествује у ратним дејствима на Сави и Дунаву све до пада српске престонице 1915.

1918. у току повлачења пред нападом српске артиљерије, ,,Бодрог" се 31. октобра насукао. Посада га напушта, а пловило завршава на дну реке

1920. извучен је са дна Дунава, ремонтован и придодат морнарици Краљевине СХС под именом ,,Сава"

1941. војска Краљевине Југославије у Априлском рату потапа га у Дунав код Земуна, да не би пао у руке окупатора

1942. брод је извучен из реке – за чување источних граница, користе га трупе Независне државе Хрватске

1944. брод је 9. септембра потопљен код Славонског брода, трећи пут од када је поринут

1951. Нови живот ,,Сава" започиње после ремонта, у саставу Речне флотиле ЈНА

1959. Монитор ,,Сава" окончава своју војну службу

1962. прерађен је за цивилне потребе и додељен предузећу ,,Херој Пинки" из Новог Сада, које је данас део ,,Дунав групе"

2005. проглашен је културним добром

2012. из Новог Сада је довучен на Аду Хују
....................

Toliko o nama i "zlatu" koje pretvaramo u staro gvozdje!

Milan.M

A sta je sve od nase istorije zavrsilo u starom gvozdju. :no: neverovatno, tako je prvi automobil u Srbiji otkupljen na otpadu, bukvalno su ga sati delili od kraja.

pikeman

Parobrod Deligrad

Autor: Gordana Karović

Prvi srpski parobrod doplovio je Dunavom 1862. godine, a pet godina kasnije poverena mu je važna istorijska uloga - prevoženje poslednjih turskih četa iz naše zemlje...



Posle nekoliko neuspelih pokušaja da osnuje parobrodarsko društvo, Kneževina Srbija je 1862. godine uspela da kupi Deligrad, svoj prvi parobrod i osam šlepova, čime je donekle sputala postojeći monopol austrijskog brodarstva u srpskim vodama. Prva dva kapetana Deligrada bili su Bokelji, pomorski kapetani: Božo Radoničić, rodom iz Dobrote, koji ga je doveo u srpske vode i Aleksandar Poznanović, rodom iz Ratiševine kod Herceg Novog, koji je ovim brodom izvezao iz Srbije poslednje turske posade.

Na osnovu podataka iz Delovodnog protokola za 1862. godinu i nekoliko originalnih dokumenata sačuvanih u Arhivu Srbije, mogu se dosta dobro rekonstruisati prvi meseci koje je parobrod Deligrad proveo pod srpskom zastavom.

Kapetan Franja Franasović, koji je kao stručno lice bio zadužen za poslove oko kupovine i preuzimanja broda, angažovao je u Galacu (Rumunija) Boža Radoničića da u svojstvu drugog kapetana odvede brod od tog pristaništa do Beograda. Iz Galaca Deligrad je zaplovio 15. jula, a u Kusjaku su ga očekivali posle tri dana, tačnije 18. jula 1862. godine. Planirano putovanje do Beograda nije bilo moguće obaviti zbog niskog vodostaja, tako da su posada i brod ostali nekoliko meseci u Kusjaku, a zatim u Brzoj Palanci, gde su se sklonili kako bi se zaštitili od kretanja leda na Dunavu. U Beograd Deligrad je doplovio u rano proleće 1863. godine.

Tada kapetan Radoničić piše molbu Ministarstvu finansija Kneževine Srbije:


Rađeno 13. aprila 1863. u Beogradu

Boža Radoničić kapetan parobroda, prestavši (?) lično Ministarstvu finansija, pokazao je, kako je on prošle godine u mesecu julu u Galacu prihvatio od g. Franasovića na parobrodu srpskom, bez ikakve pogodbe, no samo sa 60 forinti srebra mesečnom platom, da bi isključivo do Beograda došao, a kada se u Beograd dođe da će mi se plata urediti. Pored toga kazao sam da ako sin g. Franasovića ne bude se za kapetana lađe primiti hteo, da ću ja biti prvi kapetan. / No budući da je prošle godine voda mala bila, te se do Beograda s lađom doći moglo nije, to sam kod Kusjaka i Brze s lađom do meseca marta ostao, izvršavajući sve dužnosti prvog kapetana lađe. / Ovde došavši, vidim da za mene nema mesta prvog kapetana i zato molim da mi se za ovi odsluženi osam meseci da potpuna plata prvog kapetana i tri mesečne plate kao anticipacija, a ujedno i otpust iz dosadanje službe moje. / Za zasluge moje navodim, da sam pored otpravljanja dužnosti prvog kapetana, parobrod Deligrad sa svima šlepovima zimus, bez ičijeg uputstva i zapovesti od leda izbavio time što sam ga na vreme od Kusjaka u Brzu doveo i spasao. / Ovo sve navodeći čak i dokazati mogu, molim Ministarstvo finansija da bi zasluge moje u priznanje uzelo i meni što pre gore navedenu platu prvog kapetana i tri mesečnu anticipaciju isplatilo pa me iz službe otpustilo, kako bi sebi drugo ubrođenje (?) tražiti mogao.


Na gore navedenu molbu kapetana Radoničića da mu se isplati plata prvog kapetana za sve vreme provedeno na brodu, 27. aprila 1863. godine donet je ukaz kneza, prema kome izrađeno sledeće rešenje: ,,Da je Božo Radoničić, koji je bio uzet, te je na parobrodu Deligradotpravljao dužnost kapetana, otpušten iz službe po svojoj želji i plaća će mu se izdati do konca t. mca., a po najvišem rešenju od 17 t.m. u ime odobrene nagrade i 25 dukata cesarskih iz kredita budžetom određenog na drugog kapetana rečene lađe". Na ovo rešenje Radoničić je 2. maja 1863. godine podneo knezu žalbu, ,,moleći za blagonaklonosti i pravednije rešenje". Ova molba je odbijena 4. maja 1863. godine, a Božo Radoničić je krajem istog meseca napustio službu, a verovatno i Srbiju.

Deligrad je bio bez kapetana od kraja maja 1863. do 13. marta 1864. godine, kada njegovu komandu preuzima još jedan Bokelj, pomorski kapetan Aleksandar Poznanović, Novljanin iz Ratiševine. Sa dosta sigurnosti možemo da pretpostavimo da je kapetana Poznanovića u Carigradu angažovao dr Jovan Ristić, tamošnji predstavnik srpske vlade (kapućehaja). Naime, ubrzo pošto je kapetan Božo Radoničić napustio službu, Ministarstvo finansija je dobilo dve molbe za prijem na mesto kapetana Deligrada. Obe su odbijene, a na rešenju po molbi Nikole Đurčića iz Boke Kotorske, pisalo je sledeće: ,,Ne može se primiti kad neće da postane srpski građanin. Pisati g. Ristiću u Carigrad da nađe jednog" (Savin 1962, 326).

Na molbu da bude primljen za kapetana na parobrodu Deligrad, koju Aleksandar Poznanović podnosi 5. marta 1864. godine, Ministarstvo finansija donosi pozitivnu odluku  i obaveštava Glavno kaznačejstvo (blagajnu) ,,da je na prazno mesto kapetana parobroda praviteljstvenog (Deligrada) primljen Aleksandar Poznanović privremeno u službu za kapetana istog, sa godišnjom platom od 600 talira i preporučuje mu da g. Poznanoviću od 13 t.m. a iz kredita određenog ovogodišnjim budžetom pripadajuću platu izdaje" (Savin 1962, 328).

Pod zapovedništvom novog kapetana, u proleće i leto iste 1864. godine, Deligrad prevozi ogrevno drvo na relaciji Golubac – Beograd, za potrebe Ministarstva vojnog. U proleće 1865. godine, sa tri šlepa prenosi municiju iz Kragujevca u magacin Kosovac i u magacin kod Gamzigrada, a odmah zatim knez Mihailo i kneginja Julija njime putuju do Šapca na čuvene šabačke konjičke trke. U eksploataciji Ministarstva finansija Deligrad je ostao do 1. aprila 1866. godine, kada je prešao u eksploataciju Ministarstva vojnog (Savin 1962, 329).

Za vreme zapovedništva kapetana Poznanovića, Deligradu je bila poverena veoma značajna istorijska misija. Kao rezultat sporazuma između turskog sultana i kneza Mihaila o predaji gradova u srpske ruke, 24. marta 1867. godine, parobrod Deligrad je na tri šlepa utovario 2.000 Turaka, glavni deo posada iz tvrđava Beograd, Smederevo i Kladovo, i odvezao ih u Ruščuk. Mesec dana kasnije, Deligrad je pokupio i poslednje čete Turaka i odvezao ih niz Dunav. O tome Srpske novine, 24. aprila 1867. godine, pišu sledeće: ,,Danas se i ostatak turske posade iz Beogradske citatele izvezao oko 9½ sati iz jutra na Deligradu niz Dunavo i tako su sada, kada mi ovo pišemo, svi gradovi u Srbiji zauzeti srbskom vojskom."

O ovom događaju je sačuvan i pisani spomenik savremenika, Poznanovićevog I brodskog krmara Jovana Dimitrijevića iz Donjeg Milanovca. Ponosan na svoje učešće u ovom velikom istorijskom događaju, Dimitrijević je štampao ,,Spomenik" koji je delio poznatim i nepoznatim Srbima duž Dunava, a koji glasi: ,,Da sam ja dole potpisani sa gospodinom kapetanom Aleksandrom Poznanovićem, rodom iz Dalmacije i gospodinom kontrolorom Svetozarom Protićem iz Srbije, 24. marta i 24. aprila 1867. godine na srpskom parobroduDeligrad, posle predaje u ruke Srbima Beograda grada, svu tursku vojsku u tursku zemlju na večito odvezao, koje svima srodnicima i prijateljima na večiti spomen izdajem."

Inspirisan ovim događajem, Ljubomir Nenadović je ispevao pesmu ,,Deligrad":

Deligrade, Deligrade,
što niz Dunav ploviš
i nemile naše goste
iz premile zemlje nosiš.
Plovi brzo, plovi brzo
do u Crno ladno more
i tamo ih sve stovari
s talasima nek se bore.
I kaži im na rastanku
razgovetno, polagano,
da je tvoje ime krvlju,
njinom krvlju, okupano.
I da tebe Srbi zvaše:
,,Zajažalta turske sile"
kada su se vojske naše
za slobodu srpsku bile.
Preko tebe oni negda
ovu zemlju poplaviše
suđeno je te je opet
preko tebe ostaviše...

Kapetan Aleksandar Poznanović je kao zapovednik parobroda Deligrad bio u službi srpske države od 13. marta 1864. do 25. marta 1868. godine, kada je, iz nepoznatih razloga, prestalo njegovo zapovedništvo, a time i služba na Deligradu. Čovek koji je poslednje turske vojnike ,,izvezao iz Srbije", ostavio je kosti ,,na večito" daleko od rodne bokeljske obale, na srpskom pravoslavnom groblju u Istambulu 26. februara 1880. godine (Stamatović 1987, 60).











ZAPIS O NAJPOZNATIJEM SRPSKOM PAROBRODU "DELIGRAD"

Ranko Jakovljević

Preovlađuju mišljenja da je brod kupljen u Italiji, te da brodski pogon datira iz 1836.g. Korito je bilo dužine 58 m, širine 7,10 m, visine 2,30 m. Snaga motora iznosila je 100 nominalnih i 650 indiciranih KS /Izvor: Marinko Paunović, Žerdap i Timočka krajina, Zagreb 1970/. Prema Radoju Zečeviću /Brodarstvo i carina na Dunavu, Beograd 2004./, DELIGRAD je imao 450 KS, kasnije mu je pridodato ''10 malih gvozdenih šlepova ukupne nosivosti 650 tona i četiri drvarice, ukupne nosivosti 200 tona''

Bio je na čelu plovećeg sastava koji je teglio 8 barži nosivosti 120-150 tona.

Srpsku zastavu dobio je 1862.g, bivajući u ingerenciji Ministarstva finansija, od kada je plovio pod zapovedništvom pomorskog kapetana iz Dobrote /Kotor/ BOŽA RADONIČIĆ. Od 1864. zapovedništvo je preuzeo ALEKSANDAR POZNANOVIĆ. Posadu su činili, između ostalih:

· JOVAN DIMITRIJEVIĆ, krmanoš, rođen 1834, iz Kladova

· JORDAĆIJE GLIGORIJEVIĆ, krmanoš, rođen 1812.g, iz Tekije,

· DUMITRU GLIGORIJEVIĆ, matroz, rođen 1841, iz Tekije,

· ĐORĐE ZDRMBOJ, matroz, rođen 1832, iz Tekije,

· NIKOLA T. DIMITRIJEVIĆ, matroz, rođen 1822, iz Tekije,

· NIKOLA BOJAŠEVIĆ, matroz, rođen 1832, iz Tekije,

· ĐORĐE JORDAĆIJEVIĆ, dumendžija, rođen 1820.g, iz Tekije /Izvor: Popis stanovništva i imovine sreza Ključkog 1862.g, Negotin 2005.g./.

Od 1866. DELIGRAD je u nadležnosti Ministarstva vojnog

Kako se zna, Jovan Dimitirjević, rođen u Kladovu, radio je kao krmanoš kod kapetana Miše Anastasijevića. U zapisu čiji je tekst unet u letopis porečke crkve /''Baštinik'' br.8, Negotin 2005/, navodi se da je Jovan Dimitrijević izdao sledeću ''spomenicu'':

''Da sam ja dole podpisani, sa gospodinom kapetanom Aleksnadrom Poznanovićem rodom iz Dalmacije i gospodinom kontrolorom Svetozarom Protićem iz Srbije, 29.marta i 24.aprila1867.godine na srbskom brodu Deligradu, posle predaje u ruke Srbima Beograda grada, svu tursku vojsku u tursku zemlju- mesto Ruščuk, na večito odvezao, koje svima srodnicima i prijateqima na večiti spomen izdaje, Beograd''.

Ovaj događaj ima veliki značaj za srspku istoriju jer se, kao retko kada, desilo da se mirnim putem, upornom diplomatskom borbom izdejstvuje oslobođenje jakih vojnih postaja od turske uprave.

Uočivši priliku da se iskoristi splet povoljnih međunarodnih okolnosti, kako to Vladimir Jovanović kazuje, srpski kapućehaja u Carigradu Jovan Ristić, nalazio je da bi se Srbija mogla koristiti zabunom u koju je Turska bila dovedena ustankom Krita, i nemoći Austrije da, posle pretprtpljenog poraza u ratu sa Prusijom, pritekne Turskoj u pomoć, pa je savetovao Knezu Mihailu da zatraži da se gradovi u Srbiji oslobode od posada turskih. Knez Mihailo prihvatio je taj savet, te je u oktobru 1866. godine upućen od strane Srbije zahtev da se otomanski garnizoni uklone iz tvrđava u Srbiji.

Iseljenje turskih garnizona i z tvrđava Beograd, Šabac, Smederevo, Soko, Užice i Kladovo, uz asistenciju Austrije, prevashodno je rezultat oglušivanja Srbije o pozive Italije i Pruske za učešće na njihovoj strani u ratu protiv Austrije 1866.godine. Svojom neutralnošću, Srbija je uspela da se otrgne turskih skuta i postane opštepriznati subjekt međunarodnih odnosa toga doba. Tek deceniju ranije oslobođena ruskog protektorata, Srbija se dokazala kadrom da zajedničke garantije evropskih sila po pitanju elemenata njene državnosti, pretoči u aktivnu politiku svoje poptune i konačne emnacipacije /izvor: Ranko Jakovljević, Fragmenti srpske autonomnosti, ''Baštinik'' br.2, Negotin 1999.g./.

Događaj odvoženja poslednjih turskih vojnika iz Srbije DELIGRADOM ovekovečio je Ljubomir Nenadović u pesmi nazvanoj po najpoznatijem srpskom parobrodu.

DELIGRAD je bio angažovan za transportno-bolničku službu u Srpsko- turskom ratu 1876.g.

1881.g. knjaževskim ukazom da se pristupi detaljni popravkama DELIGRADA

Od 1889.godine parobrod je vršio redovnu plovidbu na linijama uz srpske obale Save i Dunava.

1890.godine zapovednik DELIGRADA je BOŽA ĐAJA, koji je zajedno sa kontrolorom NIKOLIĆEM izradio plan rada broda i pravilnik o dužnostima članova posade.

1893.godine DELIGRAD je poveren Prvom srspskom parobrodskom društvu.

1895.godine DELIGRAD je u Lincu prepravljen u moderan putnički brod.

Tokom Prvog svetskog rata brod je zaplenjen na Đerdapu od strane autrougarske flote. Tu je bio i potopljen, a potom odvučen u Budimpeštu, gde je opet potonuo. Kako kaže dr.Ivan Đaja, ''našao je sebi grob u Mađarskoj kao i mnogi naši ratnici''.

Poslednji dokument o DELIGRADU datiran je 1925. i kaže da se brod nalazi u jednom mađarskom zimovniku.

Do početka Drugog svetskog rata krmeni točak i zvono sa Deligrada bili su izloženi u Sali uprave Srpskog brodarskog društva. /Izvor:Matinko Paunović, Đerdap i Timočka krajina/

Brod koji je nosio ime po jednoj od najvećih srpskih pobeda u Prvom ustanku, svojom istorijom zaslužuje počasno mesto među simbolima srpske državnosti.



NikolaNS

Rekao je Dunav, a on dobro zna, Na prvom je mestu zemlja Srbija. A gradovi i prije i sad, Kako Dunav rece, to je Novi Sad.

pikeman



Teme sličnog naslova (10)