Miodrag Borisavljević - Panonski Turgenjev

Započeo pikeman, 14 Februar 2010, 22:17:06

prethodna tema - sledeća tema

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

pikeman

Miodrag Borisavljević
Panonski Turgenjev

Miodrag Borisavljević je poznati srpski pisac rođen u Užicu, 11. 09. 1893. Bio je majstor ratnih priča i priča o fenomenima lova i ribolova. U Prvom svetskom ratu prešao je Albaniju i borio se na Solunskom frontu, a u Drugom je učestvovao sa čitavom porodicom.

Bio je svedok mnogih ratnih stradanja i razaranja. Sve to imalo je za posledicu da su ga kasnije kroz život progonile senke ratne prošlosti. Međutim, nekako je uspeo da im umakne na jednom mestu, a to je upravo na Dunavu kod Apatina, gde je bio dugogodišnji direktor Ribarske centrale. Na ovom mestu je u svojoj ribarskoj kući pronašao mir i utočiste nakon Drugog svetskog rata 1947. godine.

Lepota ovog mesta je opčinila ovog pisca i ovde je neometano mogao da se posveti svojim delima. Bajkovit krajolik je omogućio ovom čoveku da se pronađe u njemu i iz njegovih dela nakon dolaska u Apatin zrači topla i iskrena piščeva ljubav prema prirodi, ljudima i životinjama.

Od objavljivanja prve Borisavljevićeve pripovetke "Ordonans" (1922) do pojave prve zbirke pripovedaka "Vukovi" (1951) prošlo je dvadeset devet godina. Slede zbirke pripovedaka: "Među ljudima" (1956), "Zaboravljeni svet" (1958), "Na zemlji" (1961), "Iz podunavskih šuma" (1961), "Novele" (1969), "Svetlosti u tami" (1975), "Šumskim stazama" (1976) i "Izmedu dva sveta" (zajedno sa Stevanom Raičkovićem, 1971).

U zbirci "Vukovi" Borisavljević obrađuje događaje iz Prvog svetskog rata. Osnovna piščeva poruka je da ratovi nikome ne donose srecu. Naprotiv, ratovi dehumanizuju ljude jer ih teraju da ubijaju da ne bi bili ubijeni ili da bi sopstvenu nesreću privremeno odgodili. U ostalim Borisavljevićevim zbirkama pripovedaka preovlađuju teme o svakodnevnom životu koji se odvija u prirodi, na obalama Dunava, u ratovima i priobalskim šumama. Iz ovih pripovedaka, kao i iz priča za decu, zrači topla i iskrena pišceva ljubav prema prirodi i običnim ljudima, prema domaćim i divljim životinjama.

Preminuo je 20. 08. 1978. godine u Beogradu.




Kućica Miodraga Borisavljevića na Dunavu kod Apatina - Lavač




Ribarska koliba na Lavaču, u pozadini kućica Miodraga Borisavljevića




Spomenik Miodragu Borisavljeviću podignut na mestu njegove kućice


Goran Dubravac

Politika 15. 12. 2003.

Šta se sve događalo na jednom konkursu za priču "Politike", pedesetih godina.

Pobeda agronoma iz Bačke

"Politika" je između dva svetska rata objavljivala u podlistku, pored romana u nastavcima i raznih zanimljivosti, jednom nedeljno i pripovetku. Pisali su ih uglavnom domaći autori, ali i poneki strani. Pisali su ih već afirmisani pisci, jer im je to povećavalo ugled, a ni honorar nije bio za potcenjivanje. Ali bilo je i onih koji su tek kasnije stekli književno ime.
U predratnim brojevima mogu se naći pripovetke Branislava Nušića, Milovana Đilasa, Branka Ćopića, Branka Draškovića (pod pseudonimom Ranko Rašković), posle rata neko vreme glavni urednik "Politike", a kasnije ambasador. A bilo je i studenata komunista sa Beogradskog univerziteta. Tadašnji direktor Vladislav Ribnikar, međutim, gledao je na to kroz prste. A oštro uredničko oko (Dobrosav Kuzmić, Živojin Bata Vukadinović, Živko Milićević), umelo je da prepozna talente, pa je mlade pisce primalo na posao.
Negde početkom pedesetih godina odlučeno je da se obnovi lepa tradicija, objavljivanje pripovedaka. Već tada je "Politika" slovila kao list sa dosta građanskih elemenata: čitulje, mali oglasi, beleške iz svakodnevnog života, pa su je zvali gospođa "Politika", za razliku od drugarice "Borbe", glasila KPJ.
Bilo kako bilo, konkurs je raspisan, pod šifrom. Autori su podatke o sebi mogli da dostave tek po objavljivanju rezultata. Pristiglo je više radova nego što se očekivalo, pa je žiri imao dosta muke da obavi posao na vreme.
Priča koja je dobila prvu nagradu zvala se "Patrola". To je bila jedna zaista lepa lirska pripovetka o susretu izgladnele partizanske patrole, duboko u šumi sa prekrasnim primerkom jelena. U prvi mah su hteli da ga ustrele: "Eto nama večere", ali su odustali pred lepotom tog jelena.
Dotle je sve bilo u redu, ubrzo su stigli podaci koje su o sebi poslali autori. Svi – osim autora "Patrole". Prolazili su dani, a od njega ni glasa.
Isprva je nastalo čuđenje, a onda je neko doneo u redakciju loš glas: autor priče je niko drugi nego Radovan Zogović, bivši rukovodilac Agitpropa CK KPJ, izopšten ne samo iz političkog nego i iz javnog života uopšte!
Ne samo žiri nego i ceo kolegijum našli su se u nebranom grožđu. Šta će biti ako je to tačno? "Pa šta", govorili su jedni drugima, "Kako smo mogli znati ko je autor, kad je rad bio pod šifrom".
Da se objavi priča pod imenom autora nije dolazilo u obzir. A da se uopšte i ne objavi, ni to nije dolazilo u obzir. Kakav bi se izgovor za to mogao naći?
A onda je neko preneo još gori glas: priču je napisao neki bivši logoraš sa Golog otoka. To uopšte nije bilo neverovatno – među logorašima je bilo podosta intelektualaca, studenata, obrazovanih ljudi. Ali svi su oni tada bili građani drugog reda, retko su primani na prethodni posao, pogotovu ne u nekoj javnoj službi, nisu mogli da nastave studije, bili su stalno pod prismotrom svojih islednika...
A da se priča objavi pod pseudonimom? To bi, istina, moglo, ali šta ako autor na to ne pristane? Ko bi se odrekao ugleda koji donosi u to vreme priča objavljena u "Politici"!
I tako su prolazili dani ispunjeni brigom za koju se nije nalazilo rešenje.
Onda je konačno stigao odgovor kakav se samo mogao poželeti: autor je bio agronom, živeo je negde na severu Bačke, posao ga je odvodio na višednevni obilazak terena, tumarao je po tamošnjim šumama i močvarama. A supruga mu je, u njegovom odsustvu, iz sveske u koju je zapisivao priče napisane u slobodnom vremenu, odabrala jednu, poslala je na konkurs – i to je bila ta priča. Dakle, ličnost van svake sumnje, a da sve bude još lepše, bio je i u partizanima. Zvao se Miodrag Borisavljević.
On se bavio književnošću i kasnije i stekao lep ugled pisca. I neki drugi, ohrabreni prvim uspehom, nastavili su da pišu, pa su kasnije stekli književna imena. A bilo je i onih koji su se okušali tada i nikad posle toga.

Slobodan Anastasijević




Stevan Raičković

Jedan dan na Dunavu

U rano jutro
Prolazio sam pored kolibe
Ribolovca
I pomalo pustinjaka
I pisca
Miodraga Borisavljevica.
Sedeo je na klupi
I turpijom
Povlacio
Naslepo
Ivicom jedne prazne konzerve
I gledao daleko niz vodu
Sve dok i mene nije
Pred sobom
Ugledao...
Ceo dan lovio sam ribu
I zapisivao
Slucajno iskrsle stihove
Belezio
I dok se riba kuvala
I zamenjivao
Poneku rec
Izmedju zalogaja i zalogaja.
Pred zalazak
Posetio sam ponovo svog starog prijatelja
I radosno mu prepricao svoj dan
Do tancina
Sedeo je na klupi
I drzao u ruci
Tek zavrsenu
Dzezvu za kafu.
"Ovo je od one konzerve"
Rekao mi je starac
Pomalo ponosno.
"Mogli ste za to vreme
I pripovetku
Umesto toga
Da napisete"
Omaklo mi se posle nekoga vremena
Kad mi je prvi talas divljenja
Nad njegovom majstorijom
Splasnuo.
"Uzivao sam vise
U pravljenju ovog loncica s drskom
Ni od cega
I ni sa cim
Nego da sam najlepsu pricu napisao".
Zatim je skuvao kafu
U novoj dzezvi.
Sedeli smo na klupi
Pred kolibom
Oba umorna
Od svojih razlicitih poslova
Pili kafu
I pusili
I gledali u Dunav na zalasku.
(I zavideli mozda jedan drugome.)

pikeman

Koliko se pokojni Miodrag vezao za Apatin i Dunav govori njegova posveta u knjizi "Između dva sveta": "Jedna prosta računska radnja pokazala mi je da sam najveći deo svog života proveo na području Apatina... To mi je ujedno i objasnilo zašto ga osećam i volim kao svoje drugo zavičajno mesto. Zato mu sa radošću posvećujem ove priče, nastale u njegovim ritskim šumama".


Hemingway

Cuo sam za tu pricu u vezi autora jos nekih 70-tih godina..
ali nisam znao o kome se radilo ..kad tad saznas nekad nesto ....
,,Starac i more"
,,Dunav mi u Venama "
"Zamislite koja bi tisina nastala kada bi ljudi govorili samo o onome sto znaju." - Karel Capek

somborski lala

koliko li njih odlazi na "borisavljević"a da ni ne znaju zašto se tako zove i da ni ne pogledaju spomen ploču pored koje prolaze. svaka čast za temu i tekst  smiley033

pikeman

Led je krenuo

     Stajali smo na obali i gledali kretanje leda. Nošene nevidljivom maticom reke, ledene sante naletale su jedna na drugu, sukobljavale se, ponirale u dubinu i ponovo, uvećane, izbijale na površinu, stvarajući u tom vrtoglavom haosu čitave male glečere, oni su se uz zaglušenu škripu sudarali, i rasipajući se, brzo menjali oblik. Poneko istureno drvo na obali zadržalo bi kakvu usamljenu santu. Ona bi stvorila oslonac drugoj, druga trećoj, dok se oko stabla ne bi stvorio čitav ledeni zid koji se, potiskivan novim santama, brzo peo prema krošnji. Krošnja bi malo zadrhtala i ubrzo se celo stablo otkidalo od obale i nestajalo u vrtlogu. S vremena na vreme, rečno korito postajalo bi tesno ledenoj masi koja je iz gornjeg toka sve više navirala. Tada bi nastupio kraći zastoj. Ledeni blokovi brzo su pristizali i, naletajući jedan na drugi, sredinom reke stvarali haotične nabore, sve dok barijera ne bi popustila i ledena masa krenula dalje.
   
     Onda je žena ušla u kolibu, a ja sam produžio prema obližnjem jezercu gde sam juče otkrio trag stare vidre. Blago martovsko sunce prosijavalo je kroz ogolele krošnje i sneg se po šumi brzo topio. Samo u senovitim uvalicama još su se zadržavali nanosi, ali to su već bile samo gomile poroznih ledenih kristala, odakle bi me, dok sam ih obilazio zapahnula neprijatna hladnoća.
   
     Izgubivši za časak vidrin trag, zastao sam na ivici manjeg proplanka i okrenuo leđa suncu, dok su uznemireni jeleni zamicali u čestar. Nagoveštaj tupog bola u kičmi odavno me nije više uznemiravao. Osećao sam ga još jedino kao zao pogled oborenog neprijatelja koji još nije pao na leđa, ali koji se više nije mogao preteći uspraviti.
   
     Niz suncem obasjanu koru stare topole slivali su se potočići vode od zaostalog snega što se topio u njenoj krošnji, a ozbiljno lekarevo lice gledalo je čas u mene čas u rendgenski snimak koji je držao uzdignut prema sijalici. Ali dok je rendgenski snimak gledao pažljivo i usredsređeno, njegov pogled brzo bi skliznuo preko mog lica, kao kad čovek hoće nešto da kaže čoveku, a nema šta da mu kaže. ,,Da... bolest je već zahvatila i tri vratna pršljena... Tu zasad..." Ljutito je zatresao snimkom i stavio ga u bolesnički dosije koji je ležao otvoren na stolu. ,,Nego, vreme je da se povučete. Miran staložen život, bez napora i trzavica." Govorio je oštro, kao da nešto odseca, a ja sam ugasio cigaretu pritiskujući je od vlažnu koru topole i, vraćajući se iz noćnog ribolova, potiskivao čamac veslom o obalu i nečemu se glasno nasmejao.
   
     Senka jednog oblaka minu preko proplanka i nestade u čestaru. Gotovo u istom času zašumeše vrhovi drveća pod iznenadnim naletom vetra. Jedna siva vrana dolete odnekud i stade na vrh obližnjeg drveta. Ispruži vrat i živo zagrakta kao da nekog doziva. Grana se pod njom čas ritmički njihala čas naglo povijala u stranu, a ona je, spretno izvijajući telom, nastojala da uvek bude okrenuta prema vetru.
   
     Senke drveća rasplinuše se kao izbrisane nekom nevidljivom rukom, a između stabala prostruja vlažna hladnoća. Šuma kao da se na nešto namrgodila. Nepravilna kugla sunca jedva se nazirala ispod sive koprene, dok su joj od severozapada žurili u susret niski tamni oblaci.
   
     Vraćao sam se šumskim prosekom idući nasuprot vetru koji je sve više jačao. Jedna lisica promače ispred mene. Predosećajući nevreme, žurila je iz stare visoke u mladu nisku šumu. Jedna sojka pratila ju je poletajući iznad nje s grane na granu, ali nije kreštala, kao da je znala da lisici sada nije do lova. Repati grabljivac bio mi je nadomak puške, ali nisam ni pomislio da pucam. Ima u šumi trenutaka kada čovek oseti neku čudnu solidarnost sa svim živim bićima oko sebe. Malo dalje, na proseku izbi snažan srndać.  Zastade na njenoj ivici i onjuši vazduh. Onda lagano pođe prema mladoj šumi, ali spazivši mene, naglo skoči u stranu i zamače u gustiš, dok su mu sa skoro očišćenih rogova lepršali pramenovi zaostale zaštitne kože.
   
     U šumi je postajalo sve tamnije. Počeše da promiču snežne pahuljice. Najpre krupne i retke, pa sve sitnije i gušće, dok se odjednom sve oko mene ne uskovitla u zaslepljujućem snežnom vihoru. Prasak otkinutih grana i tup udar po nekog srušenog stabla dopirali su iz šume i slivali se s fijukom vetra. Zastajao sam iza većeg drveća da bih se zaklonio od vejavice i malo predahnuo. Drhturio sam od hladnoće i sa zebnjim pogledao u stubove koji su se iznad mene preteći povijali. Pa ipak, u duši je treperila neka tiha radost. Saznanje da će šuma uskoro ozeleneti i led otići sa Dunava, podsticalo me je da odlučnije zakoračim u susret ledenom severcu.
   
     Žena je spremala večeru, a ja sam istresao sneg iz čizama i stavio ih izvrnute na malu zidanu peć koja je zračila prijatnom toplotom. Nevreme se stišalo i nebo se izvedrilo. Kroz otškrinut prozor dopiralo je sa reke potmulo škripanje leda koji se gušio pod snežnim pokrivačem. Prignuo sam se prozoru i sa zebnjom osluškivao kako škripanje polako zamire u donjem toku reke, dok se uzvodno naglo pojačava, da bi se ubrzo izgubilo kao udaljena grmljavina. Čuo se samo poneki prigušeni prasak, pa se odjednom sve utišalo. U toj tišini osećala se neka skrivena pretnja.
   
     ,,Stao je", izustih nespokojno. Žena me pogleda radoznalo, ali ja izbegoh njen pogled. Obuo sam još vlažne čizme i izašao napolje. Prekriven snegom, Dunav je izgledao kao prostrana snežna poljana. Samo lako podrhtavanje obale otkrivalo je da se dole u dubini reke nešto događa. Znao sam da će voda početi brzo da raste i požurih obalom zaleđenog rečnog rukavca da pripremim čamac. Očistio sam sneg sa njega, i, prevrnuvši ga, otključao katanac. Pokušah da ga prevučem preko omanje uvalice prema putu što vodi u zaštićeni deo šume, ali mi to nije uspelo. Dok sam se oko toga bavio, primetio sam da led pored obale rukavca počinje da tamni, što je bio znak da voda već ulazi u rit.
   
     Kad sam se vratio kolibi, voda je u talasima nadirala kroz ušće rukavca. Šum vode pojačavali su jaki bagremovi stubovi između kojih ribari razapinju pregradne mreže za vreme letnjih porasta Dunava. Sante leda koje nisu mogle da prođu između njih stvorile su zapreku, i šum vode prelazio bi u potmulo krkljanje. A kad bi neki od stubova popustio pod pritiskom, voda bi s pojačanom snagom jurnula u rit.
   
     ,,Da nam voda ne preseče put", rekla je zabrinuto žena. ,,Da, ne smemo više čekati", rekao sam i pokušao da se osmehnem. Nabacili smo rance na leđa i požurili prema čamcu. Pas je trčkarao ispred nas i zastajući, pratio pogledom jata divljih plovki koja su sa kricima preletala iznad drveća. Put je već bio preplavljen na nižim mestima. Gacali smo u gumenim čizmama po plitkoj vodi, žureći prema čamcu kojim ćemo se preko jedne veće nize prebaciti do nasipa. Ali kad smo stigli u njegovu blizinu, kroz uvalicu je već jurila matica pa mu se više nije moglo prići. Dok smo je zagledali u nedoumici, spazio sam kako je pas skrenuo sa puta, i birajući pliću vodu, lagano išao od stabla do stabla. Setih se kako mi je on više puta bio pouzdan putokaz dok sam sa divljim patkama gacao po močvari, pa oprezno pođoh za njim držeći ženu za ruku.
   
     Sedeli smo u pristranku nasipa i slušali kako se voda, žuboreći, razliva po šumi. Otkidao sam grančice s jednog žbuna i zabadao ih na ivicu snega, ali su one brzo nestajale u vodi. S  vremena na vreme, kroz šum vode čulo bi se neko bućkanje i ubrzo bi se na snežnoj pozadini nasipa ukazala silueta ponekog jelena ili košute, koji su zamicali u zaštićeni deo šume. U našoj blizini ispliva krupan divlji vepar. Zastade na časak kao da nešto osluškuje, pa osetivši naš miris, srdito dunu na nos i daščući potrča preko nasipa. Pas ga je pratio pogledom, nakostrešene dlake i tiho cvileći, a žena izusti uz smešak: ,,Kako su nam sudbine slične".
   
     Skoro u istom času začu se od ušća Drave prigušena škripa koja se brzo širila uzvodno.
   
     ,,Krenuo je!" izustih radosno. Izvadih iz kutije cigaretu i pogledah prema ženi.
   
     Tada primetih da mi ruka drhti.

Miodrag Borisavljević


sofronije

Pikeman, hvala za temu i za tekst, veoma sam se obradovao jer je Miodrag moj pradeda. Pokusacu ovih dana da postavim jos par slika vezano za temu, cim naucim kako da ih skeniram.

pikeman

Nema na čemu, čika Miodrag zaslužuje pažnju svih nas koji smo vezani za Dunav...