Kazahstan 2006

Započeo drmar18, 09 Februar 2016, 19:25:35

prethodna tema - sledeća tema

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

drmar18

Rano leto 2006...zapadni Kazahstan.



Već je toplo a nije još pošteno ni juni stigao. Ovde je tek prolistalo u to vreme.
Poslovi su se zahuktali. Posle prilično jake zime u Kazahstanu uželeo sam se pecanja a i bez toga malo bi izašao u prirodu. To sam jednom prilikom sedeći u restoranu pomenuo našem podizvodjaču Olegu. On mi je na to samo odgovorio da se u subotu već dogovorio sa ocem na noćenje na jednom kanalu u blizini, te ako želim dobrodošao sam.
   Naravno nije me trebalo nagovarati. Dogovorili smo se da radimo nešto kraće, do 12.00 a onda sa njegovim kolima da odemo do kuće, spremimo, ručamo i da me on pokupi u 14.00. Pošto nemam ništa od svoga pribora daće mi on jedan štap. Super. Evo koliko se motam po ovom istoku...stalno mi je želja da se oprobam i na njihovim prebogatim vodama.




Celu zimu u prolazu gledam "umetrenu" zamrznutu ribu na pijaci. Somovi, jesetre, sitnih smudjeva i gomile drugih sitnijih riba koje su se odmah po hvatanju smrzle i evo stoje mesecima tako dok nenedju kupca. Čudilo me toliko mnoštvo ribe i evo sad mi se pruža prilika da odem na takav jedan teren.
   Ipak me je od svega radovala blizina prirode u koju ćemo se uputiti. O prirodi Kazahstana mogu se ispričati knjige. Evo na gornjoj slici sam crvenim označio gde se kanal otprilike nalazi. Ogroman je.
   Tako je i bilo. U tačno vreme Oleg je sa ocem već bio ispred moga ulaza na Oktobarskoj ulici. Samo sam uleteo sa kesom i vodom. Tu me je, nezaustavljajući auto Oleg upoznao sa ocem Pjotrom Petrovićem. Blago slovensko lice starca se okrenu i sevnuše "zlatnici" iz usta uz srdačan osmeh. Valjda i njemu bilo neobično što vidi nekoga iz p.m. Onda se Oleg malo okrenu ka meni te reče da se otac dogovorio sa poznanikom da nas prime tamo u neki objekat te da prenoćimo noćas i da onda lepo sutra imamo dan pecanja ispred ako meni ne remeti neke planove. Rekoh mu da je to odlično i da sam za to samo da stane negde gde mu odgovara da na brzinu kupimo nešto za hranu. 
   "Ništa se ne sekiraj, tata je još jutros sve to spremio i za nas i za ribe"- odgovori mi Oleg. Onda ga Oleg gazeći stari Micubiši priupita gde je stavio gliste I primamu za ribu. Matori ležerno ali sa velikim osmehom reče da je sve zajedno u velikoj kanti u gepeku.
   "Ćale, pa šta ako se gliste razlete po našoj hrani"-upita Oleg?
   "Nema veze, opet su tu u kanti"- šeretski odgovori Pjotri ponovo razvuče osmeh.
   "Nemoj da za.ebavaš ćale, nego reci ako treba da stanemo dok možemo još negde nešto da kupimo"- nervozno će na to Oleg...i okrenu se ka meni..
   "Dragane, jesi li razumeo ćaleta, stavio je gliste sa našom hranom zajedno u istu posudu"- sad već zezajući oca objasni šta su njih dvojica razgovarali smejući se.
   Šta ću, kažem da nema veze...bar ćemo mi onda imati pojačan obrok.
   "Dobro, ako vam je svejedno, nemoj tamo da mi se žalite"- reče Oleg izlazeći na nešto što bi po našim merilima bio magistralni put...ali samo u šali. Rupa do rupe, na nekim deonicama kao na slici mada ima mesta gde je prosečan kvalitet kao i svuda u Evropi ali da se nelažemo, veoma su kratke te deonice.





Kakav god da je put Oleg je vozio žestoko pokušavajući da slalom vožnjom sačuva što se može sačuvati od kola. Bilo je mesta gde smo išli i 50 km/h ali i svih 120 km/h.
   Prošli smo i pored kioska od pleha sa rampom (vojni punkt) na kojoj još stoje dva vojnika. Upitao sam Olega šta će vojnik ovde....nismo blizu granice? Reče da je to bezveze kao i mnogo što-šta još iz sovjetskih vremena ali eto prosto ostaci minulih vremena, mada ovde na punktu vojska ima pravo da traži i kontroliše dokumenta a to često i čini.
   Meni je brzo proletelo tih nešto više od sat vremena i nisam imao problema da podrignem pored ovoliko rupa na putu.
   Nakon tih 80 km skrenusmo udesno sa "piste" na zemljani put. Kako je to Oleg žestoko izveo i stari Pjotr se probudio iz dremeža sav znojav i reče:
   "Sad će da bude veselo"- aludirajući na dobro pecanje sve trljajući ruke.
   "Daj bože"- odgovori mu Oleg takodje znojav.
   Put je vijugao stepom tamo vamo sa gomilom krava po njemu ali ih je majstor vešto zaobilazio.
   "Dobro pričaš ruski"- okrenu se Pjotr ka meni i reče.
   "Hvala, trudim se da ga naučim"- odgovorih.
   "Nema šta da se trudiš....ti znaš ruski. Kad mi je Oleg rekao da ideš sa nama ja sam mislio....majku mu...ko sad stalno da prevodi"! - reče Pjotr.
   Svi se nasmejasmo!
   "Šta ste mislili, da Oleg vodi crnca"- dadosmo se na za.ebanciju!
   "Ne, znao sam da nije crnac. Čuo sam ja za Srbiju i Gojka Mitića." – reče stari i namesti kačket na glavu.
   "Ko je Gojko Mitić" - upitah ga sam?
   "Ne znaš ko je Gojko"- sa čudjenjem se osvrnu nazad ka meni Pjotr.
   "Jel znaš ti Oleg ko je bio Gojko Mitić"- upita stari.
   "Nemam pojma"- reče on nezainteresovano pokušavajući da upravlja vozilom.
Sad se i ja bacih u razmišljanje ko je pa taj. Da nisam "blokirao" načisto, možda je neki poznat!?
   "To vam je najpoznatiji glumac u vesternima sa zapada" – reče stari.
Ja ga pogledah da li me za.ebava....ne bi se reklo. Matori mrtav ozbiljan. Kakav Gojko, kakvi vesterni, kakav zapad...ništa mi nije bilo jasno.
   Vidi i on da ja ćutim pa kaže:
   "Pre dvadeset i više godina prikazivali su se kaubojski filmovi u kojima je on glumio. Baš je bio glavni dasa tamo"- reče Pjotr.
   "Džaba Pjotr, siguran sam da nikada nisam čuo za toga" – taj mora da je davno otišao iz Srbije, pomislih ja.
   "Dragan, ma to su stari kaubojski filmovi, crno beli, koji su snimani u Istočnoj Nemačkoj za naše tržište...sad se sećam i ja tih filmova mada neznam ko je tačno Gojko Mitić ali to ti je to" – seti se Oleg.
   "Jeste bili su crno beli seti se Pjotr. A kako znaš da su Istočno Nemački, zar nisu američki filmovi"- začudi se Pjotr.    
   "Nisu ćale, tada se nije prikazivalo ništa sa zapada a i znam da su se vesterne radili u Istočnoj Nemačkoj" – reče Oleg i u tom skrenu niz blagi nagib koji nas je vodio do jedne jedine drvene kuće u moru od narandžastog peska.
   Čim sam ugledao kanal zaboravih na Gojka Mitića...šalu na stranu posle sam gledao na internetu. Taj je stvarno bio zvezda! Večito glumio indijance i klanjali su mu se do Kine...kao Bati!
   Odmah sa desne strane nekih 200 metara se nazirao i kanal i to poprilične širine. Samo što izadjosmo iz kola...naletesmo na policajca na konju. S obzirom koliki mu je rejon bez konja nebi mogao ništa.





Samo nam je odmahnuo rukom odlazeći dok je govorio na toki-voki!
   Pjotr reče da ide domaćinu samo da se javi da smo stigli i da ćemo kasnije u sobu. Prvo da ostatak dana provedemo na vodi.
   Za deset minuta smo se već spustili do kanala gde na našoj strani nije bilo pecaroša dok na susednoj dvojica. Voda je izazivala. Neka nestvarano jaka tutnjava se čula blizu. Pitao sam Pjotra. Kaže da se to voda iz jezera izliva u ovaj kanal nekih dvesta metara dalje.
   Prošetasmo sva trojica polako do njih da izbliza vidimo situaciju i da ja načinim par snimaka.







U tome se vratismo nazad i za nekih frtalj sata već smo držali svaki po štap pred sobom.
   Oleg zabaci nešto nalik na dubinku ali opusti najlon. Na udicu stavi glistu. Pjotr takodje ali na plovak. Meni dadoše najbolji štap, bolonjez sa takodje već vezanom udicom i plovkom.
   Hteo sam da probam što više načina. Udica je smudjarka ali poprilično velika za karaša koga oni žele da nahvataju. Mogla je biti 8 ili čak 6 što je po meni veliko za karaše. Još smudjarka.
   Ja se smestih desetak metara od njih kroz samu trsku.
   Odande mi Pjotr daje uputstva...."Samo uz obalu i pusti da voda polako nosi plovak". Tako i postupih.
   Širina kanala je mogla biti oko četrdeset metara na mestu gde smo stali a dubina u sredini oko 4 m.
   Skroz uokolo nijednog drveta sem bujne trske uz samu vodu. To govori koliko je klima žestoka ovde. I sam sam bio svedok temperature - 42 C zimus i redovnih -27 C. Šta tu može da izraste sem želje da pobegneš odavde!
   Preko puta mene Kazaci malo malo pa se "frljaju" sa nečim što nisam sa ove daljine mogao da vidim dobro.
   Jedan stariji je imao nešto čvornovato i krivo kao motka za paradaiz. Na to je vezao konac i bacao je rekao bih kedera. Drugi neznam šta je mogao da ima na udici ali nije ni imao štap...iz ruke je vrteći par puta iznad glave bacao kao laso nastavljeni beli PVC kanap za vezivanje džakova. Pretpostavljam da je na kraju bilo nešto teško, metalno kao teg. Udicu nisam mogao videti.
   Dodjoh do Olega koji se već bavio kafom na malu plinsku bocu i upitah ga:
   "Reci mi Oleg, šta ona dvojica tamo jure"?
   On pogleda u tom pravcu te reče:
   "Crni pokušavaju soma da prevare" – reče on, pogrdno ih nazivajući. "Stave parče ribe ili celu i bacaju u dubinu. Ej, Dragan ja pravim kafu bez šećera pa ti ako hoćeš stavi posle".
   "U redu, staviću" – odgovorih. Prijaće.
   Sama slika ovih domorodaca gde najprimitivnijim priborom pokušavaju da prevare ulov me je opčinjavala. Nisu se uopšte obazirali na naše "prefinjene" metode i opremu.
   "Dragan, tamo je velika dubina i do 7 m a ovi meštani uglavnom hvataju soma"- reče Oleg sipajući u plastične čaše kafu i duvajući u opečene prste.
   "Vidiš kako pecaju samo na kanap, ima tu velikih komada"- reče Oleg.
   U tome se oglasi i Pjotr vadeći sitnog bandara. Okrenu se ka nama sa osmehom i konstatova da je prvi ulovio ribu.
   "Dobro tata pošto si prvi ti nepereš sudje – zezao ga je Oleg. Ti ćeš da čistiš ribu sutra za nagradu". Svi prsnusmo u smeh. Pjotr nešto progundja da će on svakako da je čisti bio prvi ili ne! Skide bandara i zavrljači ga u kantu sa vodom do sebe.
   Ubacih šećer u kafu i odoh do svoga mesta.   
   Nedugo zatim Pjotr izvadi i prvog karaša tj babušku. Onako negde oko pola kile.
   Starome se lice u momentu ozari.   
   Taman se smestih da uživam u kafi ali oprez je uvek potreban. Nešto poče da vozi plovak u stranu od uobičajenog i potegnuh lagano štap unazad. Karakteristična borba ribe koja beži i nešto manja babuška je na udici.
   Samo da joj provalim način kako uzima...Medjutim nije baš tako. Neće stalno.
   Dan polako ide ka svom završetku a voda kao da sve više vri.
   Oko sedam sati uveče voda kao da krčka koliko se tu svašta baca od ribe. Večernji cug nikada kod nas nisam mogao da vidim očima ali ovde se bukvalno to vidi. Nemože se oceniti šta iskače, šta raubuje a šta bije repom ali ima svega.
   Ostavih štap u držač i krenuh baš da kažem to Olegu. Vidim da i on već vadi poveliku babušku od preko pola kile.
   Meni pažnju neprivuče Oleg već onaj domorodac prekoputa udarajući nekom motkom poveliku ribu koja se pod njim praćakala. Riba poskoči još jednom, dvaput i umiri se kao i on bacivši močugu u stranu. Pošto je obala strma a čuvarke su nešto što oni svakako nemaju jedini način da mu riba nepobegne jeste da je odmah ubije. Koliko može da se vidi sa ove daljine trebalo bi da je som od 3-4 kg.
   Alal mu vera, na one kanape.
   Ja priznah obojici da nisam video do sada da riba ovako radi.
   Da, to je klasičan večernji cug. Ujutru će isto ovako biti, rekoše mi obojica.
Ponovo se vratih do svog štapa i kako mi se učini da slabo ide na glistu ja je zamenih sa dva tri crva.
   Nedugo potom plovak se izvrnu "na ledja" i krenu u stranu. Iznenadi me brzina kojom je promena mamca donela efekat. Nisam očekivao tako brzo trzaj. Kontra, zatezanje, nešto ima, onako, nije preveliko ali vuče. Ja malo jače zapeh i lepa deverika od skoro pola kilograma izadje gore i izvrnu se umorno. Polagano je izglisirah do obale. Baš dobra, nije lopatara ali se broji. Skinuh je sa udice i utom mi pored onog hučanja vode iz jezera još neki tup zvuk privuče pažnju. Odložih štap, uzeh ribu i ponesoh je do čuvarke kod njih dvojice i mahinalno se okrenuh ka bedemu gde je ona kuća i naš auto. Na desetinu metara od mene ukrstih pogled sa kamilama. Majku ti božiju! Ni manje ni više. Jedna je bila ogromna, ostale nešto manje i sve su imale ofucano krzno. Stajale su i žvakale balavim ustima travu uz kanal i blenule u mene. Ja ubrzah do ove dvojice te im viknuh i pokazah na društvo:





"Oleg, gledajte".
   Oni se okrenuše u pravcu kamila i ravnodušno kao da su ptice usmeriše pogled na deveriku u mojoj ruci.
   "Uh ty, molodec. Leshca poimal." – reče stari Pjotr.
   ,,Pjotr gledaj ovu stoku, pusti sad ribu"- nemogoh da se otrgnem utisku kamila.
   Znam da ih ima ovuda. U Uraljsku ih nisam video.
Za mene je i ovo lepo pecanje i ova aktivnost ribe utisak a kamile nikako nisam mogao da spojim sa ,,ovom pričom"!




,,Neće nam one ništa, to su domaće odavde"- reče stari smejući se.
   ,,Valjda si u pravu Pjotr"- rekoh ja i ubacih onu deveriku u čuvarku.
   ,,Nego probajte na crve, hoće deverika" – rekoh ja sad smirenije.
   Još bezbroj puta sam se do kraja dana okretao gledajući iza ledja da me kamile opet ne iznenade. Bukvalno do samoga mraka smo bili na vodi.
   Polako se spakovasmo i krenusmo ka kućici ka smeštaju.
   Oleg nas povede do zadnje strane kuće. Upali škiljavo svetlo i pred očima se pojavi dugačka prostorija sa četiri kreveta i bukvalno ništa više.
   Ja se zgrozih...ali se potrudih da nepokažem. Samo ćemo prenoćiti ovde, preživeću. Ličilo je u najboljem slučaju na bolničke sobe u ruinama od bolnica. Medjutim ovde je to jedini smeštaj koji se može iznajmiti.




I stari Pjotr se nije mogao oteti utisku:
   ,,Berloga"- reče i baci jaknu na desni krevet do prozora.
   Kako je već veče dogovorismo se da večeramo i na spavanje a sutra rano kad se probudimo pravac voda.
   Povadismo ko je šta imao.
   ,,Daj tata te crve za večeru što si spremio" – zezajući dobaci Oleg ocu.
   ,,Evo samo da odmotam iz papira" – reče stari i krenu da vadi kesu sa hranom.
   Kratko rečeno stari je spremio svašta, neke slanine, paradaiz, kobasicu i crni ruski hleb ,,Borodinski". Može nedelju dana da stoji, neubudja se. Naravno kuvana jaja. Nije zaboravio ni pola litre votke, čak je poneo i tri čašice.
   Oleg navali nožem da seče onu kobasicu. Pošto sam bio radoznao Pjotr jedući krenu da mi priča:
   ,,Vidiš Dragan, ovde narod ne radi i jedino što mu preostaje je da se bavi lovom, ribolovom i krivolovom.




Davno su bili kolhozi te se riba grupno hvatala i terala za Moskvu i dalje. To je propalo te sad svako lovi za sebe. Zato si i vidjao koliko ribe ima po pijacama. To im je jedini način da prežive duge zime. Do pre desetinu godina, sad je to zabranjeno, ribi sekla utroba i vadila ikra. To je bilo strašno gledati pored obale koliko se ribe, krvi i strvina motalo u sred zime po snegu.
   ,,Pa ima li milicije da brani" – upitah?
   ,,Ma kakva milicija - reče stari. To se radilo masovno svuda tako da par milicionera nebi ništa uradilo. Na svu sreću zabranili su promet ikrom uopšte. Sad se riba hvata i prodaje. Od toga čitave porodice u zabitima preživljavaju.
   ,,Recite mi Pjotr, kakvo je ovo jezero do mesta gde smo pecali"- upitah ga?
   ,,To je staro Kirovsko jezero, tu je oduvek" – reče on!
   ,,A kanal"- opet ja?
   ,,Pa i kanal je bio....ja tačno neznam, nisam tada ovde živeo. Kažu da je bio manji  i tu se negde nizvodno koji kilometar ulivao u Ural. E onda su hteli da imaju vodu dalje te su iskopali još negde do Inderbora"!
   ,,Pa to je još oko dvesta i nešto kilometara"! – začudih se ja.
   ,,Da, oko trista" – reče Pjotr. ,,To se kopalo godinama, negde pedesetih, što mašinama što rukama.
   ,,Razumem, ali opet je to puno" – rekoh zamišljeno u čudu koliki je to posao morao biti u to vreme.
   ,,Eh...Dragan, šta je puno, tada je vlast mogla šta je htela. Samo naredi i dovedu deset hiljada duša iz logora i daju im lopate" – mrtav ladan reče stari nazdravljajući nam sa čašicom.
   Kucnusmo se svi i ja po našem običaju prosuh malo ispred sebe i nagnuh čašu.   
   ,,Šta je to Dragan, zašto si sipao na pod" – upita Oleg ljušteći jaja?
   ,,Za pomen tog sveta koji je stradao kopajući" – rekoh ostavljajući čašicu.
   Oleg sa nekim uvažavanjem ponovo upita:
   "Jel tako kod vas odaju počast mrtvima"?
   ,,Pa eto može i ovako" – rekoh.
   Pjotr krenu još jednu da dospe" – ja odbih i krenuh u drugi kraj sobe na krevet.
   ,,Ti misliš Dragan da su samo ovde stradali" – upita me Oleg, brišući nož posle večere?
   ,,Ma znam Oleg da nisu samo ovde" - rekoh.
   ,,Svuda gde se robijalo se stradalo" - reče Oleg.
   ,,Tačan broj se nezna i neće se nikada saznati. Milioni" – dodade stari pakujući ostatke večere...."Nego da mi ležemo, nećemo od njih nikome pomoći pričom"!
   Tako i bi. Jedan po jedan izadjosmo van radi male nužde...klozet je bio negde u mraku.
   Opružismo se po onim krevetima koji su prekratki te ja opružih noge kroz ogradu.
   Bi toplo majsko veče ali iz predostrožnosti nismo se ni skidali nego još bacismo i po ćebe preko svakog od nas jer su noći hladne.
   Pjotr ugasi svetlo i uskoro se ućutasmo.

   
   Kad je Pjotr izjutra banuo u sobu bilo je već 08.00 sati.
   ,,Prosipaytes, ribaki" – lagano nas uvede stari u novi dan.
Sa drugog kreveta promoli se Olegova ćelava glava ispod ćebeta te upita oca: ,,Pa gde si ti bio"?
   ,,Čuj gde, na kanalu pecao" – reče stari.
   ,,I kako je"- upita ponovo Oleg?
   ,,Ajde da vidite, dobro je, proći će vam dan u spavanju"- reče stari i uzevši kesu sa hranom ponovo je raširi po slobodnom krevetu.
   I mi mu se brzo pridružismo, doručkovasmo ono što je ostalo od sinoć i polako napustismo sobu. Dan je kao i juče bio lep, sunčan. Medjutim bez jakne se nije moglo. Pored vode je još i hladnije, moglo je biti negde oko 7 C. Višak stvari odnesošmo u kola a pribor ponovo na kanal.
   ,,Evo ja sam ponovo bio gde ovde gde i juče" – reče stari. Oleg reče da će na isto mesto ali da će da proba na živog mamca tj. kedera.
   Malo dalje, prema onom huku vode a na prelivu iz brane neka dvojica su bacali varalice. Ja nešto nisam ni žudeo da se ponovo nadmudrujem sa karašima i deverikama. Sinu mi ideja da i ja probam na varalice. Odoh do Pjotra i rekoh mu da ću probati da malo bacam.    
   ,,Naravno Dragan, samo pazi tamo ih je dosta da se neumrsite" – reče stari.
Kako dosta, ja videh dvojicu...možda je i otišao neko. Prepravih pribor i krenuh tamo mada mi je najlon ipak predebeo za varalicu ali šta je tu je i odoh do brane.
   Čim sam prišao videh da se radi o stotinak metara kanala betoniranog sa obe strane širine korita nekih dvadesetak metara. Praktično su samo ovaj uliv u kanal betonirali. Tamo ih je gomila bacala ali sa druge strane. Sa desne strane se videlo jezero širine barem jedan kilometar.
   Iz jezera se izlivao kanal a dubina mu nije veća od pola metra, kamenito dno, vidi se koliko je čisto.
   Jedan od onih prekoputa je upravo vadio ribu. Neznam šta je moglo da bude...nešto kao klen, bucov tako nešto....skinu je polako sa udice i baci daleko iza sebe na tlo gde se već belasalo još nekoliko komada na pesku. Svi su tako do pola kile.
   Nisam gubio vreme te se postavih sa svoje strane ali malo niže, zadnji sam i stigao a i nisam tako vešt u bacanju sa varalicom pa da im nepomrsim.
   Kod Pjotra sam u priboru našao mali metalni strimer i nešto što je ličilo na Mepsa ali domaće radinosti. Strimer nov novcijat i težak a leptir lagan. Reših da za početak ,,frljam" starog leptira te ako zakačim lakše ću se opravdati nego da zaje.em nov strimer.
   Mudro malo sačekah i gledah kako rusi i kazahi bacaju...jedni sa jedne a drugi sa druge strane. I svi bacaju u vrh, gde voda u slapu pada i nezamrse. Ja bih im tu ,,pomrsio" samo tako!
   Ovaj do mene je baš iskusan, vidi se i u pokretima...i stalno šeta kada baca uzvodno do sledećeg ribolovca pa se onda spušta nizvodno prateći svoju varalicu skoro do mene.
   Iskoristih priliku kad mi je bio blizu i upitah ga: ,,Hoće li odgovarati ova varalica"?
   On kratko pogleda u moj štap i reče: ,,Valja, ako imaš i veće možeš da staviš".
   ,,To je sve što imam" – rekoh, neupuštajući se dublje u razgovor.
   On izvadi svoju varalicu i ode uzvodno a ja bacih onog leptira koliko sam mogao.
   Tu u vrhu gde voda pada je kao u brzacima a niže gde sam ja se to samo naslućuje ali bez obzira voda brzo ide i nosi sve što je lagano pa i moga leptira.
   Ovi do mene opet nešto vade....uvek ista riba.
   Slabo se šta vidi u vodi iako je plitka. Zato što je i brza. Uglavnom sam pratio najlon i onda polako ponovo vadio i zabacivao. Krenuh polako istu taktiku kao moj sused da malo više voda nosi varalicu te podjoh desetak metara uzvodno pa onda bacih. Nikako nisam mogao da kontrolišem varalicu. Nekoliko puta sam tako išao i bacao gore dole. Uglavnom vrlo blizu mi je leteo leptir zbog male težine. Jutro već dobro odmaknu i dan je obećavao toplinu.
   Reših da probam onu drugu, strimer.
   E sad sam već mogao kao i ostali da bacim do pola kanala. I eto posle nekih desetak puta bacanja i mene bog pogleda. Nešto je blesnulo u vodi u pravcu moje varalice i ja potegoh štap, najlon se zateže i krenu da šeta levo desno. Bio je to komad iste ribe kao i kod ostalih. Sa njihovog mesta primetio me je i Pjotr gde izvadih ribu te došeta da vidi.




,,Ooo...horoshiy zherih" – reče Pjotr škiljeći na sve jačem suncu.
   Ja spakovah štap i ribu i sa starim podjoh na mesto gde oni pecaju.
   ,,Svaka čast Dragan" – sa osmehom me dočeka Oleg.
   ,,Otkuda bucov u onim brzacima" – upitah ga ja?
   ,,On juri sitnu ribu a nje tamo ima dosta jer zbog brzaka ima dosta kiseonika" – reče Oleg. Neznam da li je to razlog ali da ga tamo dosta hvataju to je istina.
   Ja ubacih ribu u čuvarku gde su već i oni imali po dva tri komada. Meni odjednom pecanja dosta. Probao sam više načina pecanja i lepo prošao. Netražim ništa više od ove vode koja može puno toga da ponudi ali ipak nije to moja voda niti moj pribor. Ni ovo nije moja zemlja ali eto pruža ruke i prijateljski se odnosi prema svima nama koji neočekujemo nemoguće.
   ,,Kad planiramo nazad"- upitah Olega?
   ,,Kad hoćete, možemo odmah a može i kasnije"- odgovori Oleg.
   ,,Pecajte još malo, ja ću da spremim kafu, popijemo pa onda da se pakujemo" – rekoh im ja.
   Neverovatna voda. Na svega sto metara su brzaci da malo fali da se zapati i pastrmka. A ovde prava ravničarska voda sa svim što ona poseduje.




Ništa neverovatno nisam doživeo juče i danas na ovome kanalu ali mi je nekako puno srce videvši valjda svu ovu meni daleku prirodu i njen živi svet. Svakako da smo većina nas videli i kamile i ovoliki pesak i suvu zemlju i ribom bogatu vodu. I to sunčano nebo i mirisi oko nas daju mi valjda neki osećaj zadovoljstva i ,,punog srca sa  prijatnim ljudima oko sebe što i vama nekom prilikom želim.
   Sa uživanjem skuvah nam po kafu i provedoh ostatak jutra uživajući oko sebe.
   Oko podne smo već bili spremni za put nazad u Uraljsk.
   Oleg izvadi čuvarku i pokaza nam.



,,Dragan, hoćeš da poneseš ribu kući" –upita me.
   ,,Ma jok, hvala ti, nemam ni uslova da čistim u stanu a i nemogu da je spremam"- rekoh ja.
   ,,Stari eto onda je ti ponesi pa čisti kući" –reče Oleg ocu.
   ,,Hoću, zašto da ne"- reče Pjotr.,,Ima tri kilograma, biće za mene i babu" – reče Pjotr.

   Evo deset godina je prošlo od ovih dogadjaja.
   Sa Olegom se povremeno čujem Skajpom. Pjotr je još živ ali je ostario i ne idu više zajedno na pecanje. Stari više nemože sa rukom da upravlja kao nekada.
   Često ih se setim kada kod nas odem na pecanje. Bilo veče ili jutro kod nas se jutarnji ili večernji cug teško primeti okom. Ako ga i ima! Ponegde skroz izostaje i to sve češće. I onda mi je krivo i želeo bih da onima oko mene prenesem to sećanje kad ,,moraš da se pomeriš malo od vode da te riba neisprska" koliko je aktivna.
   Nadam se samo da neću zaboraviti to sećanje.   


ilija80

Veoma lepa i topla priča!

Sent from my GSmart Akta A4 using Tapatalk


joshica

Super je stvarno, uzivao sam citajuci


Sent from my iPhone using Tapatalk
Angler Notes / relax. enjoy. get a bite.
https://www.youtube.com/c/AnglerNotes

mrjr

Kakav lom bi bio tamo sa savremenim priborom i varalicama, naročito kod prevodnice.Kazahstan, ogromna zemlja,malo ljudi,siromašno i ruralno.Izdržavaju ih Rusi, jer tamo imaju kosmodrom,čini mi se(bajkonur) a i ko zna koliko silosa sa nuklearnim projektilima i vojne baze pride.

VooDoo_Chile

Drmar, hvala na priči, uživao sam čitajući.
Nisam mogao da izdržim da ne potražim gde bi to u onom prostranstvu moglo da bude.

Na Google Earth ima dve slike na ovoj lokaciji od kojih jedna potpuno odgovara ovom ispustu gde si blinkerisao:

50°38'38'' N  50°54'54'' E

Jel sam pogodio?

Milan berkut

Heh, baš lepa priča! I zaista lepo i ispričana  :takoje: :clap2: :thumbup:
Evo sedim i smeškam se, ova priča mi izazva čitavu erupcju uspomena na sva ona pecanja sa ruskih prostranstava i avantura vezanih za njih!

Блок_64

Citat: mrjr poslato 10 Februar 2016, 09:31:52
Kakav lom bi bio tamo sa savremenim priborom i varalicama, naročito kod prevodnice.Kazahstan, ogromna zemlja,malo ljudi,siromašno i ruralno.Izdržavaju ih Rusi, jer tamo imaju kosmodrom,čini mi se(bajkonur) a i ko zna koliko silosa sa nuklearnim projektilima i vojne baze pride.

Да,уз наше грабуљаше и рибочуварску службу ми би и тамо све сје.али.Срећом па нас држе даље одатле.


Сјана прича.Уживао сам док сам читао.
Узми шта можеш и не враћај ништа!

drmar18

Puno hvala kolege na rečima hvale....priznajem i sam sam uživao evocirajući uspomene.
Dosta sam i ja čitao tvoje tekstove Milane i uživao...red je da vratiš! Šalim se, naravno.

VooDoo detetu: Nije mi to podešeno na Google da mi daje stepene, minute i sekunde kao tebi.
Meni položaj daje kao decimalni broj i to sledeći: 50.614 , 50.915
Ako možeš da se snadješ....? A može i ovako. Na ~20 km od mesta Kušum (idući od Uraljska ka Atirau) se zemljanim putem (ko zna, danas je možda i asfalt) skreće ulevo i tako 3 km. Vidi se veliko jezero i iz njega splet kanala.

Blok 64 i ti si naravno u pravu..... terena, voda sa i dan danas održanim ribljim fondom ima dosta. Naselja i stanovništva je veoma malo. Nama su teško shvatljiva ta prostranstva. Koga zanima na Google od mesta koje sam objasnio pa sa druge strane ovoga magistralnog puta se nalazi tok reke Ural. Neka samo pogleda to bogatstvo meandra koje ta reka pravi. Mali Amazon. Tamo bez dobrog vodiča ionako nepreporučuju daleko.

Spremam još jednu priču upravo o nečemu što je Blok 64 napomenuo, krivolov u ovom regionu.
Pozdrav svima!

Teme sličnog naslova (2)

21387

Odgovora: 15
Pregleda: 7325

3351

Odgovora: 7
Pregleda: 4339