Hanti

Započeo drmar18, 04 Jul 2016, 20:16:54

prethodna tema - sledeća tema

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

drmar18



        Evo sada u sedmom razredu Mihail ide prvi put u kamp!
Od samoga jutra je kao na žeravici. Ni brat mu,Ernest nije ništa bolje. On je jesenas već dolazio dok Miša zbog gripa tada nije dobio dobro od mentora za put. Nije mogao da prežali kada se grupa vratila i kada su mu prepričavali doživljaje iz tajge.



        Ovoga puta mentor Sergej Aleksandrovič nije nikome branio iz grupe da ide ali je Miši dao dodatni zadatak. On će internatskom kamerom snimati ceo put i potom pripremiti materijal za reportažu ostatku godine.
   Sergej Aleksandrovič je jedan od novijih vaspitača u internatu. Studije u Sankt Petersburgu je završio po novom programu. Time se i sam dosta ponosi i uspešno pokušava da primeni naučeno. Sa ovom grupom dece hanta i mansa je već treću godinu. Ranija iskustva sa manjinama sa severa nisu dala zadovoljavajuće rezultate te rukovodstvo internata nije želelo da dalje eksperimentiše već je mladome i školovanom vaspitaču dodelila osetljivu grupu dece.
   Pošto ih zna ,,u glavu" pokušava u svakome od njih da svojom inicijativom pokrene zamajac u onome što svaki od dečaka pokazuje kao sporedan interes. Nažalost, ne pokazuju ga svi.
   Mihail već neko vreme ispoljava zanimanje za fotografiju i kameru.
        Iako mu je rodjeni brat, Ernest nažalost nema ni dodirnih tačaka. Pre će se naći na nekoj od bušotina kao i većina ove dece.
   To je svakako dobar izbor za njih ali i za ,,Surgutnjeftgas" kompaniju. Ona školuje kadar koji će se u narednim decenijama starati o postrojenjima za crpljenje nafte i gasa u ovim krajevima. Ovaj kamp na oko 120 km severozapadno od Surguta kompanija je pokrenula u zajednici sa skupštinom HMA oblasti pre 6 godina na obostrano zadovoljstvo. Kompanija finansira održavanje kampa i čitav program povezivanja dece manjinskih naroda sa svojim korenima. U programu interenata je poseta ovakvim i sličnim kampovima dva puta godišnje za decu starijeg uzrasta sa osvrtom na poreklo i tradiciju.



        Sem dece u velikom MI-8 našlo se mesta za veterinara, službenicu kompanije i dvojicu pripadnika MČS-a koji su danas imali obavezu da zasebno izvedu miniranje obližnjeg vodotoka reke Pim.
   Posle poletanja svaki dalji razgovor se od buke svodio na dranje.
   Sat leta iznad zaledjene tajge ispresecane svakojakim vodotokovima je za putnike brzo prošao.
   U kampu ih je dočekalo neuobičajeno toplo vreme za sredinu aprila.
   Spasioci MČS-a su odmah po dolasku dobili opremu, motorne sanke i uputstva od Alekseja. Skupa sa svojim alatom i materijalom koga su poneli iz helikoptera nestali su svojim poslom.
   Domaćin Aleksej, inače i sam hant, reče da je prevrtljivo proleće naglo stiglo...niko nije stigao da se spremi za njega. On je živeo i radio u kampu, održavao ga sa svojom porodicom i bio zadužen, kao sada, da dočeka i ugosti povremene ekskurzije i službenike kompanije.
   Alekseju su naravno javili da mu stižu deca ,,zemljaka" te da će rado provesti ovakav divan dan sa njima napolju. Ovu decu je najteže držati u zatvorenom....hvala bogu ima posla napolju preko glave.
   Kako su deca poreklom iz ovih krajeva, čije porodice i dan danas žive u tajgama i šumama ove oblasti i sama znaju vrlo dobro za odlike ovakvog načina življenja. Škola i internat im to nisu izbili iz sećanja.



        Kako dečaci još od ranije dobro poznaju kamp nisu se dugo ustezali....svaki se okrenuo onome što ga najviše zanima.
Znaju da ih je Aleksej i ranije puštao da rade šta žele.
   Jano, jedini je mans medju njima. Zajedno sa Mihailom brzo se bacio na obaranje irvasa.
   Malo zatim gledajući opremu zapazi da kajase nisu kompletni....nešto mu je tu nedostajalo! Aleksej se nasmeja ali objasni dečaku da se ovde tako preže ali da zna šta ga je zbunilo. Pokazaće mu kasnije to.



        Sergej Aleksandrovič viknu deci da traži dvojicu dobrovoljaca kako bi pomogli da se sa Aleksejem i veterinarom izvrši obavezni pregled i vakcinacija jelena.
   Odjednom svi zagalamiše, kakva dvojica, svi su hteli.
   Ladno, pusti ih sve – reče Aleksej nasmejavši se.
   Jano, namah krenu da ,,kroti" jelene uznemirene neobičnim metežom i larmom.



        Aleksej je brzo organizovao "farmere" i vetrinar je mogao da otpočne pregled.
   Iako je i sam uzeo učešća u opštoj jurnjavi Miša nije zaboravljao da osvedoči kamerom svaki trenutak "ekskurzije".





        "Timur, mogu li sam da probam da im dam vakcinu"- upita Miša iznenada veterinara?
   "Video si kako ja to radim....davaj"- odgovori dagestanac.    Kad je Ernest čuo da će brat da bode jelene odmah je prišao da se i sam uveri jeli to istina. Bio je skroz opčinjen kao da Mihail počinje operaciju na njima!
   Ni Miši nije išlo baš glatko jer se jelen mrdao iako ga je Aleksej sapeo spreda. Iz dva tri puta uspeo je da probije krzno i ušprica potrebnu dozu.



        Tako ih Aleksej lagano i najvažnije bez ijednog povišenog tona spontano organizovao....svi su se osećali uposleno. Jedni su lasom hvatali jednog po jednog jelena i dovodili do ,,ambulante" a ostali su ,,pacijentima koji su završili sistematski" spremali hranu.
   Ta mirnoća, prvenstveno unutrašnja, je i glavna odlika hanta koju je Sergej Aleksandrovič mogao za ove dve godine da primeti.
   Ovaj obavezni deo se morao odraditi jer je krdo jelena završavalo veliki deo potreba kampa a Aleksej se starao da mu veterinar dodje na svakih šest meseci radi pregleda. Od pojedinih grla veterinar je uzimao i uzorke krvi koje će poneti sa sobom u laboratoriju. Rezultate će javiti Alekseju radio vezom.
        "Vse"-reče nakon sat ipo Aleksej. "Ako smo gotovi domaćice zovu na ručak".
   Sergej Aleksandrovič ostade sa Timurom da mu pomogne da sredi i popakuje uzorke.
   Očas posla dečaci pomogoše Alekseju da spakuje pribor i opremu.
   Ručak od kuvanog mesa irvasa sa krompirom za Sergeja Aleksandroviča odistinu bi najblaže rečeno težak i neukusan. Ostao je na krompiru i kaši od "grečke"(geršla).
   Dečaci ogladneli od prepodnevnih aktivnosti nisu imali taj problem. U internatu im irvasa ne spremaju a na ukus su navuknuti još od malena tako da je retko ko probao kašu.   
   "Ako smo ručali vidimo se napolju"- oglasi se Aleksej." Ko želi može samnom na malo pešačenja, imam jedno iznenadjenje za vas".
   Timur je rekao Sergeju Aleksandroviču da će ostati i sačekati ih ovde jer se još borio sa "komadom od vrata". Vrteo je glavom kao zver u želji da počisti svaki trag mesa na kosti.
   Svi dečaci su već čekali napolju još uvek žvaćući ostatke ručka. Nekolicinu Aleksej vrati da se ipak obuku bolje.
   "Pa o čemu se radi , šta je iznenadjenje"- deca postaše još nervoznija.
   "Ići ćemo do reke da vidimo kako stoji led, trebalo bi da su ljudi iz MČS-a već sve spremili za vatromet"- reče Aleksej.
   "Tooooo, ipak ćemo da vidimo vatromet!"- zaigra Ernest od sreće.
   ,,Ići ćemo jedan po jedan u koloni. Sergej Aleksandrovič vi ćete zadnji. Bez razgovora i galame. Gledajte šta ja radim i tako i vi postupajte. Jeli jasno"- reče Aleksej odlučno?
   Dečaci klimnuše glavom i krenuše vukući teško breme uzbudjenja koje im iznenada zaskoči mlada srca.
   Timuru dobaci da se spremi u 16.00 kod helikoptera. Oni će se vratiti taman za povrtak nazad.
        Krenuli su po mekanoj prtini koju je prvi Aleksej krčio. Za nekoliko minuta stigoše na širi deo puta gde su vidljivi tragovi motornih sanki. Sada je kud i kamo bilo lakše gaziti po njihovom tragu.



        Sergej Aleksandrovič je naravno znao o čemu se radi. Aleksej mu je rekao da će decu odvesti tokom dana i da treba i on da krene ali da im negovori ništa. Gledajući momke kako se bešumno kreću po prtini Alekseja imao je osećaj da bi svi do jednoga veoma rado ostali ovde u kampu. Aleksej im je bio veoma zanimljiv. Nedokučiv, neispričana priča bez kraja. Ali nije samo priča, postojalo je nešto više, blizkost neka koja ih je vodila jedne ka drugima. Njegova dobrota, pružena ruka ka svakome mu je davala crtu misionara. Da li je to ljubomora, zamisli se Sergej Aleksandrovič? Pa i sam bi želeo da je ovoliko u centru pažnje kod svojih "pitomaca", zar ne? Neseća se da su njega ovako poslušno pratili bez i jedenog glasa!?
"Pa dobro, gde si ih to ti vodio ovako da očekuješ da te slede kao njega"- zapita se sam? Sasvim je u redu! Nikada nije osetio prema nekome ljubomoru, neće ni sada dozvoliti da ga ovako glupa misao obuzme.
   Nakon deset minuta brzoga hoda Aleksej se odjednom ukopa u mestu i spusti do zemlje dajući znak ostalima iza da stanu. Momci zbunjeni postupkom stadoše smesta. Svi su posmatrali Alekseja i drveće u koje je piljio ispred.
   On skinu polako pušku sa ramena i uperi je negde pred sebe. Zaista zvuk nečega što se približava je bio neosporan.
Lagano se lomeći grane ka njima približavala ženka losa.
   Miša se upravo setio da drži kameru i da do sada nije snimio ništa od kada su pošli. Nebi trebalo i ovo da propusti.
   Upravo vadeći kameru iz futrole Miša napravi nekoliko nesmotrenih poteza koji na čas ukopa stvora u mestu. Ženka podiže njušku prema dečacima. Miša i sam videvši šta je uzrokovao umiri se. Sad su se ljudi i životinja medjusobno  gledali neverujući svojim očima....sve dok iznenada kako je i naišla ženka losa neiščeznu u gustišu sa leve strane.



        ,,Dobro je momci... ženka losa....samo mi nije jasno šta je sa mladunčetom....trebalo bi da je uz nju"- reče Aleksej zbunjeno ustajući i zabacujući pušku na ledja.
   ,,Auuu. Nisam je snimio. Nisam stigao da izvadim kameru "- zaječa Miša i dobaci razočarano Sergeju Aleksandroviču.
   ,,Nema veze. Ne galami. Nedozvoli da tebe iznenade. Ti moraš biti taj"- odgovori mu Sergej Aleksandrovič nadajući se da je potakao maloga na razmišljanje.
   ,,Ma hteo sam da nečujno izvadim kameru ali se čuje ovaj glupi rajferšlus futrole"- vajkao se Mihail vidno potresen propuštenim.
   ,,Jesmo li mogli da je pomazimo Aleksej"- upita Jano?
   ,,Taman posla, divlja životinja se ne dira. Izgleda i da je vidno uznemirena jer je na neki način izgubila mladunče .... idemo dalje" – odrešito odgovori Aleksej i predade se svome razmišljanju.
   Dalje se niko nije oglašavao i nedugo potom izadjoše pred uzani pojas drveća iza koga je reka. Po tragu sanki izadjoše na veliku belu zaravan ispred koju je tvorila reka Pim pokrivena ledom i snegom.
   ,,Evo je reka, eno one dvojice..."- neko od dece dobaci.
   Čim ugleda dve plave figure na reci Aleksej reče Sergeju Aleksandroviču da ga sačekaju ovde i da se nekreću nikuda dok on ne proveri sa Dimom i Sašom.



        Kao što mu je Saša i obećao oko dva popodne su bili spremni! Sve rupe su izbušili što nije nimalo lako i postavili eksploziv. Dima je povezivao sa štapinom sva punjenja.
   Prilazeći Aleksej viknu:
,,Čekam već pola godine da vidim Pim a vi još kilavite."- smejući se dobaci Aleksej Saši.
   Sad već umoran par ,,bombaša" kako su ih kolege zvale osmehom mu odgovori vidno zauzet da dovrši započeto.
   ,,Ooooo indijanac, jeste li stigli? Gde su ti pitomci? – povika Saša sakupljajući posvuda razbacan alat?
   ,,Vidiš ih tamo na obali" – prilazeći pokaza Aleksej rukom na malu grupu crnih prilika na obali.
   ,,Slušaj....tamo neka i ostanu. Netreba do detonacije da prilaze bliže i ostani tamo sa njima dotle da budemo sigurni"?
– brinuo se Saša.
   ,,Dogovoreno, nego mogu li ti šta pomoći" – upita ga Aleksej?
        ,,Hvala ti bože i nebesima. Dimaaaaa....stigla nam je pomoć"- oglasi Saša i kolegi da imaju goste.
   Dima izdalje samo mahnu rukom vukući koture štapina.
   ,,Ljoša...mi smo smo za deset minuta gotovi. Ponesi ako možeš ove prazne kutije i bušilicu do sanki"- zamoli Saša Alekseja.
   ,,Važi" – odgovori ovaj.
   Na obali komešanje...Sergej Aleksandrovič je jedva sputavao gomilu radoznalih dečaka da se ,, ne otmu". Borio se koliko je mogao tražeći od dečaka da osmisle logičan razlog zašto Aleksej i bombaši ovo rade? Počele su da pljušte pretpostavke ali nisu mu delovali samouvereno. U dubini svoga domorodačkog bića svi dečaci su znali da su njihovi preci ranije lomili led i pokretali ,,ledenu  masu" na dug put bez povratka. Oni su to radili da bi mogli da se zanimaju rekom, ribolovom. Zato im nije jasno zašto ovde lome led kad sem Aleksejevog kampa na 20 km nema drugog staništa.
   ,,Ljoša, evo i ovo ćeš na sanke i poteraj ih tamo kod dečaka." – skupiše višak alata Saša i Dima.
   ,,Dobro....daćeš mi znak samo kad bude spremno"- reče Aleksej Saši i pokrenu »Burana« lagano po ledu prema deci.
   ,,Ej Aleksej, hoće li sad da grune" – navališe deca čim stade?
   ,,Budite strpjlivi, još malo....i ja od oktobra nisam video Pim" – odgovori im Aleksej silazeći sa motornih sanki.
   ,,A Aleksej, zašto oni to rade....Mislim, zašto lome led...on će svakako da se otopi" - neizdrža Jano?   ,,
   ,,Šta ostali misle...a" – upita ih Aleksej?
   ,,Zbog ribolova....valjda - ču se nekoliko nesigurnih odgovora.
   ,,Tako je"- reče Aleksej. "Kako da se drugačije lovi riba ako se prvo led neukloni" ?
   ,,Ali ovde nema nikoga ko se bavi ribolovom sem tebe" – postavi stvar logički Mihail, vrteći se oko stativa sa kamerom?
        ,,Tako je Miša, ovde je inače slabo naseljeno. A nekada je to bilo sasvim drugačije. Tokom leta kompanija gde može na pojedine punktove šalje umesto kamiona brodove tj. barže. Ovde sam izmedju ostalog ja dobio zadatak da pratim stanje.
   ,,Znači zbog plovidbe...."- upita Mihail ponovo?
   ,,Pa...da, danas je to osnovni razlog"- potvrdi mu Aleksej.
   ,,A ja sam video da su moji lovili kroz led....neznam što ga lome...čuo sam i na Obu da čiste led" – Mihail je rešio da istera stvar na čistinu.
   ,,Slušaj »filmopisac«, riba se u celom svetu lovi zimi kroz led. Ali dokada...? Čim krene toplije vreme i ptice počnu da sleću na njega. Posle....kad se led isprati niz vodu lovi se ostalim alatima i to je tako vekovima. Da bi ste razumeli .... danas nije presudan razlog kao nekada lov i prodaja ribe već da se omogući plovidba i spreči nastajanje šteta usred poplava ili kretanja leda. Nekada davno se takodje plovilo rekama, vukla se ruda i drva uglavnom ali nije bilo reke ni plemena a da nije deo svoga opstanka zasnivalo na ribi. Kad su naši Hanti ovde predavali svake godine ribu koja je išla za Moskvu i Ekaterinburg otkupljivačima dodje pola plemena, kao vašar"- pričao je sa setom Aleksej ali ga u zadnji mah opomenu signalna raketa koju ispali Saša daleko na ledu.



        ,,Stavite ruke na uši svi, brzo...." - odjednom odsečno viknu svima Aleksej.
   Više zaprepašćeni promenom u Aleksejevom tonu svi bezuslovno digoše šake na glavu i blenuše u dve plave uniforme nekih stotinak metara dalje.
   Iznenada iz beline reke iskoči kao vodoskok na najboljim piterskim fontanama gomila leda i snega u visinu....tek sekund dva iza toga potmula tutnjava propara tajgu uzduž i popreko. Trenutak potom sve se umiri.



        Polako dečaci spustiše ruke pribojavajući se da se detonacija odnekud ponovo ne oglasi.
   ,,To bi bilo to momci, jeste li se uplašili"- upita ih Aleksej?
   Nekoliko njih odsečno odbi i pomisao na strah.
   ,,A šta će sada biti sa ledom" – gledajući ka mestu detonacije upita ga Jano?
   ,,E pa led je još tu i biće još nekoliko dana tu....ali kako kažu ,,načet". Ako nastavi ovako toplo vreme svuda će polako da se otapa, puca i da polako krene. Evo upravo ovi komadi će prvi da krenu pod led i da ga lome dalje sve do Oba i sve do mora.
   ,,A kada će brodovi da plove – upita Mihail?   
,,Čim zadnje sante prodju rekom ....negde krajem maja brodovi mogu da krenu. Samo da se razumemo ovo sada je najteži period za naš narod koji je nekada živeo uz reke. Ko lovi nemože da prelazi reke pešice, nemoguć je ni ribolov, nemože da se plovi rekom, velike su mogućnosti da se led na nekim mestima nagomila, da začepi brane ili da uz obalu izlomi molove i mostove ili da već dodje do poplava. Znači reka puno pruža ali ume i da uzme. Dok su se moji preci puno više bavili ribolovom nego ja živeli su leti u drvenim izbama izdignutim do 2m iznad tla. Naravno, znate da je to i zbog zveri ali ne jednom im je pomoglo kada su naišle poplave...." – pričao im je Aleksej dok ga ,,bombaši" ne prekinuše crveni u obrazima od sunca i hladnoga vazduha.
        Ej omladino, kakav je bio vatromet"- šaljivo će Saša sa dečacima?
   ,,Sjajan...samo videli smo nekoliko stubova eksplozije a čuli jednu detonaciju, zašto"- umeša se Sergej Aleksandrovič?
   ,,Eh....a vi bi ste ovojeno i da čujete i da vidite! Pa lakše nam je ovako da sve eksplodira odjednom."- uzvrati ,,bombaš" spuštajući torbu sa ramena na sanke.
   ,,A možemo li do tamo da vidimo kako sada izgleda led"- uporan je Jano da sebi dočara situaciju na licu mesta?
   ,,Nikako, ionako treba da podjemo odmah nazad. A tamo je kao i pre led, samo u pukotinama i komadima i uopšte nije pametno više tuda hodati."- odsečan je bio Aleksej.
   ,,Pobogu momci ostavite više Alekseja sa pitanjima, treba već da krenemo....sećate li se da su rekli da u 16.00 krećemo nazad"- preseče Sergej Aleksandrovič beskrajnu dečiju radoznalost.
   ,,Saša...ti i Dima idite kako ste i došli do kampa sankama a ja ću sa nastavnikom i decom peške" – reče Aleksej bombašima.
   ,,Naravno, e baš smo se propisno preznojili....ovde će Ljoša brzo led da ti krene. Javi mi čim se to desi da kažem našima da pripaze nizvodno...trebalo bi možda i pred sam  Ljantor da probijemo i onda smo sa Pimom završili.- reče Saša.
   ,,Pratiću ja ... i javiću ti, nesekiraj se. Daću ti jednu kesu u kampu...to je moja votka....šefu da daš. U redu? – upita ga Aleksej?
   ,,Slušaj...tako smo se izmorili i Dima i ja a ti mi tražiš da tu flašu odnesem Denisenku...pa jel ti on minirao reku ili mi djavole indijanski – grdio ga je Saša skidajući mokre stvari sa sebe.
   ,,Ajde...da mene nema još bi ste čistili sneg u bazi"- dodade Ljoša smejući se.
   ,,Da znaš...vidi Dimi koliko su šake porasle od lopate.    Ej...možda i vama da naručimo čaj kad stignete" – upita ga Saša smejući se skupa sa Dimom?
   ,,Ne...sad je 15.10....taman negde pred polazak stižemo tako da nemamo vremena, vi popijte, ionako ste za deset minuta tamo....imate vremena" – odgovori mu Aleksej.
   Aleksej je bio siguran Sašu, znao je da ni on a ni Dima  nepiju. Svog šefa nisu podnosili te su na njegov račun često zbijali šale.
   Sergej Aleksandrovič i dečaci su već čekali nestrplivi da krenu nazad. Aleksej im dade znak rukom i krenuše put šume čija je senka bivala sve duža kako je dan izmicao kraju.



        Naravno, piloti su bili na svojim mestima u naznačeno vreme. Iz kampa su se vukli prtinom bombaši noseći svoje torbe i dve poveće kese koje je Aleksejeva žena već do tada pripremila. Jedna za šefa a druga sa sušenim mesom manića  za njih dvojicu. Za njima se kikoćući teturala službenica i Timur. Prtina je pod njihovim nogama ,,nenadano begala" levo desno neslušajući njihov korak. Vidno nacvrcani oboje veselo su poskakivali kroz mekan sneg.
   Aleksej izvadi drvenu lulu i prvi put danas nasu sušenog duvana. Zapalivši je... sa dva tri dima okadi mirisom Sergeja Aleksandroviča koji mu je pružao ruku.
   ,,Kako ono rekoste Aleksej...sad smo se videli za vreme meseca dolaska pataka i gusaka a sledeći put je po planu u septembru u mesecu čega...." – upita ga Sergej Aleksandrovič?
   ,,Ha, ha....dobro pamtiš nastavniče ....pa ako se vidimo u  septembaru to je onda mesec pregrada u vodi" - srdačno mu odgovori domaćin.
   Pozdravivši se sa svima dečacima, Aleksej nije zaboravio da podseti pijanog Timura da mu javi za nalaze ali avaj....to će morati telefonom, danas nevredi da mu išta više traži.
   ,,Nebrinite Aleksej, ja ću podsetiti Timura. Vidjam ga često u internatu." – ubaci se Sergej Aleksandrovič.
   ,,Hvala vam veliko" – uzvrati Aleksej.
   ,,Sanke su ti pred štalom, hvala ti za manića. Moja Marusja će se obradovati kao dete. Znaš li ti da mi prošloga nije dala da vidim do božića."- ljutito će Saša!   
   ,,Ako toliko voli ...dodji u avgustu na nekoliko dana tada ga možemo nahvatati i osušiti.
   ,,Znaš koliko bih želeo na neki dan da dodjem na leto ali Marusja voli i na more....videćemo, hvala ti i čućemo se"- zahvali se Saša još jednom.
   ,,Što se tiče votke mislim da ću da zaspim čim sednem, tako da ima velikih šansi da onaj tatin sin dobije flašu"- seti se Saša na samim stepenicama vidno umoran.
   ,,Ajde sedaj jednom i zaćuti... neprestaje da melje sem kad spava" – oglasi se i Dima po prvi put tokom dana i bukvalno ugura kolegu odastrag.
   Aleksej se samo nasmeja...odbi dim i podiže pogled.
   Približavalo se veče... patke preleću na reku.
   Mraz ponovo steže...   



        Ovaj izlet dečaka u kamp odigrao se godine 2007.
   Najveći deo njih već gospodari ovim krajevima u okviru svoje kompanije.
   Sergej Aleksandrovič je i danas u internatu, redje ide po kampovima ali zato piše...dve knjige su već za njim.
   Miša je završio kao mehaničar preciznih mašina... fotografija i kamera su ostali samo uspomena iz mladosti. Ipak Mihail je napravio film, čak je 2008 godine dobio i neku nagradu za njega. I tako...to nije bilo presudno za njegovu budućnost.
   Jano je svoj nemirni duh zauzdao za volanom kamiona negde od Bajkala do Poljske.
   Aleksej i sada radi u kampu ali ima i lični biznis....
   Saša je sa još jednim partnerom otvorio lanac prodavnica ribe u gradu Omsku. Pokazalo se kao pun pogodak što je ubedio Alekseja da za njega lovi i suši ribu.
   Da nije bilo ovih sankcija već bi otvorili i dve u Tjumenu ali polako.....
   Svemu je kumovala Marusja.